U krivu su svi oni u Hrvatskoj koji misle da ulazak u EU znači tek šoping u velikom supermarketu u kojemu ćemo nesmetano kupovati i prodavati svoju robu i u kojemu nam se na pladnju nudi blagostanje. Shvatio je to i Čobanković nakon što je dobio nedvosmislenu poruku kako moramo otvoriti svoja vrata uvozu mesa iz pojedinih zemalja EU, te da će uskoro uslijediti i drugi zahtjevi. Njegovo ministarstvo imat će glavnu ulogu u osjetljivom pregovaračkom poslu u gospodarskom približavanju europskim standardima, jer se polovica proračuna EU potroši na poljoprivredu.

No EU je znatno složeniji mehanizam koji ne prepušta slučaju niti jednu poru društvenoga života, te nije dovoljno da oni koji u nju žele usklade tek otkucaje bila već i cijeli svoj organizam dovedu u sklad s cjelinom. Tako se, kada predsjednica Sindikata trgovine Ana Knežević kaže kako će od »EU zatražiti da nedjelja bude neradni dan u cijeloj Europi«, ne smijemo nasmijati već ozbiljno zabrinuti, pogotovo sjetimo li se kako je Papin zahtjev da kršćanstvo uđe u temeljne odrednice Ustava EU još uvijek »na ledu«.

I dok njemački kancelar Gerhard Schröder podržava ulazak Turske u EU, naravno i zbog 2,5 milijuna Turaka koji žive u Njemačkoj, a mi čekamo službeni avis, trebali bismo se sjetiti da je upravo ulazak te zemlje u europsku cjelinu dogovoren još 1963., da od 1999. imaju status kandidata, te da se radi o članici NATO-a. Pa ipak Turska će teško ući u EU dok god joj se spočitavaju ljudska i manjinska prava, kao i »problematična« demokracija u kojoj vojska ima veliku ulogu. Ni svi hrvatski problemi nisu sadržani samo u izručenju generala Ante Gotovine Haagu, iako taj uvjet EU nikada neće preskočiti, baš kao što ni Turcima neće Kurde »oprostiti«. Ispod velike generalove sjene kriju se mnogobrojna pitanja koja će polako izlaziti na svjetlo dana. Ne bi bilo iznenađenje da, ako Gotovina sutra i završi u rukama Carle del Ponte, istodobno dobijemo i nove packe zbog, recimo, nesankcioniranog paljenja kuća srpskih povratnika ili segregacije romske djece u našim školama.

Hrvatski strah od europskih integracija sve će se više produbljivati što budemo bliži tom državnom konglomeratu. Nakon stočara Čobanković će morati objasniti i radnicima »Belja« zašto su gladni umjesto da hrane cijelu zemlju, a uskoro će mu umjesto ribanja stići ribarska prigovaranja. Put u Europu ne smije biti niti farsično natjecanje je li za avis više zaslužna Račanova ili Sanaderova administracija, već ozbiljan državni posao. Ukoliko nadvlada »histerični osjećaj suverenosti« uzrokovan nedostatkom racionalne rasprave o koristima i šteti priključenja, izgubit ćemo i svaku nadu da možemo živjeti u jednoj velikoj obitelji čija je ambicija postati najjačom svjetskom silom. Europska unija nikako u našim predodžbama ne smije postati Jugoslavija, a Bruxelles Beograd: strah ne smije nadvladati nadu.