Hrvatska je upadljivo euforična zemlja. Euforija je prirodno stanje njezina duha, rastrzanog potrebom da potenciranim emocijama nadvlada objektivnu močvaru u kojoj je do koljena. Hrvatska živi dvostrukim životom: internim, za kućnu uporabu, i eksternim, za međunarodnu promidžbu i eurointegrativnost. Realno govoreći, tek kada se ta dva svijeta približe, ova će zemlja biti spremna konkurirati za ravnopravno članstvo u EU-u. Dogodi li se to kojim čudom neovisno o niveliranju političkih želja i objektivne stvarnosti, Hrvatska će u Uniju ući kao nesigurna, inferiorna država, podložna različitim pritiscima i ucjenama moćnog, superiornog euro-kluba, i bit će prinuđena za svoje članstvo plaćati dvostruko veće premije od ostalih. Na žalost, na uštrb vlastitih nacionalnih interesa (primjerice, uvozom mesa iz zemalja EU-a, makar i s kravljim ludilom, na štetu domaćih proizvođača). Ergo, Hrvatskoj je primarno radi sebe i građana ispuniti kriterije i standarde EU-a koji su preduvjet njezine stvarne kompatibilnosti društvu čiju člansku iskaznicu priželjkuje. Time će profitirati dvostruko: transformirat će se uistinu u uljuđenu državu vladavine prava i osigurati ravnopravan tretman u zajednici europskih naroda. U protivnom, vrlo je moguće da postane ono što ne želi: drugorazredna članica koju se pripustilo u neku vrstu EU-ova rezervata na dugoročno promatranje. Zato za euforiju koja se ovih dana razlijeva Hrvatskom zapravo nema razloga, pogotovo u kombinaciji s činjenicom da vanjski dug zemlje raste na 27 milijardi dolara i doseže 80 posto BDP-a!!!

No, priča oko možebitnog pozitivnog mišljenja hrvatskim naporima u približavanju EU-u demaskira u dobroj mjeri narav hrvatske politike. Odjednom postaje od prvorazrednog značenja čija bi to bila zasluga. Pa se tako bivši premijer Ivica Račan propeo na sve četiri poručujući svome nasljedniku Ivi Sanaderu da se ne kiti tuđim perjem. Naime, što? Stigne li s lastama tzv. pozitivni avis za Hrvatsku, bit će to isključiva zasluga koalicijske vlasti koja je, kako slikovito veli bivši šef hrvatske diplomacije Tonino Picula, novoj ostavila zagrijan krevet. Jalnom Račanu HDZ-ov premijer replicira odmjereno, konstatirajući da nijedna vlada ne počinje sama od sebe, te kaže: Zasluge pripadaju jednoj i drugoj, no ja sam zadovoljan što je postigla moja vlada jer je postojao rizik da je međunarodna zajednica stavi na promatranje četiri-pet mjeseci, a to se nije dogodilo. U polemiku se uključuje i predsjednik Mesić poput suca u ringu, proglašavajući remis ("Pozitivan avis bio bi zajednički uspjeh bivše i sadašnje vlade na zajedničkom zadatku..."). O čemu to oni, zaboga? Opet o formi, a ne sadržaju, o biti stvari, kao da je narodu bitno tko će potpisati pristupnicu ako ona donosi stvarni boljitak! Doduše, Mesić podsjeća na to da će u slučaju pozitivnog mišljenja biti potrebno dovršiti suradnju s Haaškim sudom, omogućiti povratak izbjeglica i povrat imovine. Račan, pak, gotovo slavodobitno izjavljuje da od statusa kandidata nema ništa dok se ne riješi slučaj Gotovina. Čovjek bi gotovo pomislio kako tu ima i zluradosti. Naime, Račan znade da Sanader to pitanje ne može riješiti, jer je i njegova vlada imala problem uvjerljivosti upravo stoga što je gro ljudi i u samome HDZ-u javno govorio da se heroj ne smije izručiti Haagu, pa je sad na Sanaderovoj vladi da dokaže vjerodostojnost.

Apsolutno je točno da je bivšem premijeru bilo kudikamo teže izručiti Gotovinu, jer bi značajan dio hrvatske javnosti to kvalificirao činom nacionalne izdaje. No, koalicijski oportunizam i kalkulantstvo ne mogu se knjižiti HDZ-u. Dolaskom na vlast, međutim, Tuđmanovi reformirani sljednici bit će odgovorni za "grijehe nečinjenja". I to im je očito jasno, jer da nije tako, zar bi tvrdokorni protivnik Gotovinine predaje, Andrija Hebrang, danas javno apelirao na odbjegloga generala da dragovoljno stane pred "politički sud" u Haagu? Objektivno, male su mogućnosti da HDZ uhiti Gotovinu, i ako će u vezi s tim išta poduzimati, bit će to na razini apela i posrednog pozivanja generala na predaju. Ili, što je vrlo vjerojatno, slučaj Gotovina ova bi Vlada mogla pokušati kompenzirati brzim izručenjem novih haaških traženika — Markača i Čermaka. Ali i njih tek treba privoljeti na dobrovoljni put u Haag, u ime viših ciljeva koji kod Gotovine nisu "upalili".