Mesićev prvi posjet Hercegovini i njegovo sudjelovanje na Međunarodnoj konferenciji o investiranju u BiH bit će i definitivna potvrda da Hrvatska više nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema njoj, te da je smatra suverenom i samostalnom državom, susjedom s kojim prije svega treba graditi prijateljske odnose. Istodobni dolazak u Mostar i hrvatskog premijera Ive Sanadera stavit će ne samo točku na stvarno hrvatsko priznanje državotvornosti BiH, već i na ono stranačko. Jer, predsjednik HDZ-a sasvim sigurno morat će raskrstiti s tamošnjom politikom i kadrovima »propašalićevske« enklave pod vodstvom Bariše Čolaka. I premijerovo decidirano izjašnjavanje jučer u Saboru da svi osumnjičenici za ratne ili bilo kakve zločine moraju pred sud, pa makar to bio i on sam, kopernikanski je obrat u odnosu na dosadašnju hadezeovsku retoriku i praksu.

Bilo kako bilo, ideja Gojka Šuška o tihom i stvarnom pripajanju Hercegovine i dijela teritorija BiH Hrvatskoj danas je pokopana. Iako se uobičajeno o pokojnicima govori sve najbolje, njezin rezultat, paradržavna tvorevina Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna, hrvatski pandan Republici Srpskoj u taljenju »Titove umjetne tvorevine«, u povijesti obaju država neće ostati zapamćena po dobru. I dok relikti te politike nastoje oživjeti utvaru dajući mostarskome trgu ime po beznačajnoj marioneti koja je plesala na koncima vučenim iz Zagreba, stvarnost je sasvim drugačija. Ono što je nekada znao Mesić, a i Manolić s njime kada su odlazili iz Tuđmanovih dvora, danas je sasvim jasno i Sanaderu.

Hrvatska je previše packi dobila i isuviše zakasnila u svome približavanju Europi upravo zbog toga što je s Miloševićem podijelila svoje poimanje BiH a isto željela učiniti i s teritorijem. Mostarsko uhićenje barda i nasljednika Šuškove politike, Ante Jelavića, koji se svojedobno i pokojnom Tuđmanu drznuo usprotiviti, prošlo je bez ikakve reakcije Zagreba, koji je nekada kričao i na najmanji cvilež tamošnjeg HDZ-a. Također, u prijedlogu Sanaderovog proračuna za 2004. za pomoć Hrvatima u BiH predviđeno je tek 75 milijuna kuna, odnosno deset puta manje no što je izdvojila posljednja HDZ-ova vlada koja je 1999. godine u BiH poslala samo za HVO 612 milijuna kuna!

Na tihom i sramnom sprovodu nerealnih ambicija, valja se prisjetiti i strahota koje su mu prethodile, stotina i tisuća mrtvih i osakaćenih, masakara, paleža, koncentracijskih logora na kojima bi i Goebbels pozavidjeo. Na kraju, što je iza svega preostalo? Jedan nevini u Haškom zatvoru, Blaškić, i premalo krivih? Poneka napisana i nikad dovoljno jaka riječ da opiše sve patnje i stradanja, nemoć i tugu. Tanovićeva »Ničija zemlja« i Žaličina »Gori vatra«, pokoja suza u oku i tiho gutanje slogova: da se ne zaboravi!

Rekli bismo, i nikome ništa! Ili, kako se to u Brozovo doba govorilo: »Mirna Bosna«.