Za razliku od Evropske unije, a osobito Italije i Njemačke, koje su još 2001. od Vlade zatražile »potpuno neograničeno pravo stranaca na kupnju nekretnina u Hrvatskoj«, Sanader ni ne pomišlja na radikalnu kontru – zabranu strancima da preuzimaju jadranske otoke u svoj trajni posjed

Jučerašnje javno očitovanje premijera Ive Sanadera na pitanje: hoće li Vlada ograničiti rasprodaju hrvatskog teritorija, posebno aktualnu prodaju dalmatinskih otočića, koje mu je u Hrvatskom saboru postavila zastupnica Danira Bilić, ne sluti na »happy end«. Premijer je svoje »odlučno ni tamo-ni ovamo« složio u riječima da »ne dolazi u obzir rasprodaja otoka«, nego da će »Vlada pronaći najbolji i evropskim propisima sukladan način kako strancima omogućiti kupnju nekretnina u Hrvatskoj, ali ne i zemljišta, koje bi im se moglo davati u koncesiju«.

Iz toga bi se moglo s visokom dozom sigurnosti predvidjeti da – za razliku od EU-a, a osobito Italije i Njemačke, koje su još 2001. od Vlade zatražile »potpuno neograničeno pravo stranaca na kupnju nekretnina u Hrvatskoj« – Sanader ni ne pomišlja na neku radikalniju kontru, pogotovo ne na još moguću zabranu strancima da preuzimaju jadranske otoke u svoj trajni posjed. Uz jučerašnje očitovanje nadležnoga ministra, Božidara Kalmete, koji je u Saboru izjavio da će Vladi predložiti izmjene Zakona o otocima, kojima bi se prodavatelj otoka obvezao da otok na prodaju prvo ponudi državi, kojoj pripada i pomorsko dobro, sve upućuje na to da će, poput Račanove, i Sanaderova Vlada učiniti sve što od nje zatraži EU, kako bi strancima omogućila slobodno kupovanje svih vrsta ovdašnjih nekretnina, a osobito nekretnina na otocima i otočićima.

Velike evropske zemlje imaju različite režime zaštite svojih nekretnina: negdje je zabranjena baš prodaja otoka stranim kupcima, negdje ograničena veličina parcela na prodaji, negdje zabranjeno stranim vladama da budu kupci, a negdje zabranjena prodaja svih vrsta nekretnina u pograničnoj zoni. U Hrvatskoj su sve prodaje dopuštene, ako se za transakciju dobiju suglasnosti Ministarstva pravosuđa i Ministarstva vanjskih poslova, odnosno ako važi reciprocitet, pa i hrvatski građani mogu kupovati nekretnine u zemlji iz koje stiže kupac po ovdašnju nekretninu (vikendicu, kuću, zemljište, hotel, otok). Dosad je strancima tako prodano više od 10.000 privatnih nekretnina, među kojima su i prvi otočići.

Da bi spriječila masovnu prodaju jadranskih nekretnina, pa i otočića strancima, Vlada bi – što joj ni EU ne može zabraniti – po žurnom postupku i prije ulaska u EU, morala sastaviti popis zemljišta i objekata koji bi bili izuzeti od prodaje na slobodnom tržištu, npr. ne samo nacionalni parkovi, zemljišta, pogranične parcele, nego i otoci, nekretnine kulturne i povijesne baštine, nekretnine važne za nacionalnu sigurnost itd. Ali, što ako je – kako upućuju pojedini službeni dokumenti i brojne indicije – predaja najkvalitetnijih jadranskih parcela, pa i brojnih otočića, novi uvjet za hrvatski ulaz u EU? Nije li, uostalom, donedavni glavni pregovarač Vlade s EU-om, Neven Mimica, javno tvrdio da »prodaju otoka strancima ne bismo smjeli zabraniti«?