Dakle, granica hrvatskog siromaštva iznosi 27,70 kuna po glavi potencijalno siromašnog Hrvata, odnosno dnevno 110,80 kuna za četveročlanu obitelj ili ukupno 3.324 kune mjesečno kojima moraju podmiriti sve svoje potrebe. Naravno, ravnopravnosti nema niti među armijom od gotovo 800 tisuća siromašnih, jer neki imaju prihode na gornjoj granici, a selekcija ide sve do apsolutne nule. Ono što zabrinjava jest i podatak da se subjektivno čak 80 posto populacije osjeća siromašnom, a još šokantnija je činjenica da najveće šanse za zonu siromaštva imaju staračka domaćinstva, te da se rizik bitno povećava bračnim parovima s troje djece. Istodobno, Hrvatskoj prijeti »bijela kuga«, godišnje se rodi tek četrdesetak tisuća djece, negativni demografski trend nastavlja se posljednjih deset godina, prema procjenama Ujedinjenih naroda u sljedećih pedeset godina sveukupna populacija u Hrvatskoj smanjit će se za 18 postotaka, a za 32,2 % broj živorođene djece.

I dok vojska siromašnih brine kako će se prehraniti i preživjeti, oni drugi kupuju otoke. Tako je Smokvica kod Primoštena prodana za milijun i 200 tisuća eura, još ranije su prodani istarski Frašker i Fraškerić, za 209 tisuća četvornih metara jednog iz skupine Paklenih otoka traži se od 11 do 22 eura po kvadratu, nudi se i otok između Pašmana i Kornata, kao i dva između Cresa i Lošinja... Tko voli i ima, nek' izvoli! Kao što je to u Puli učinio nogometaš lokalnog kluba »Pula 1856« Darko Raić Sudar kupivši na licitaciji golu parcelu gradskog građevinskog zemljišta od 404 četvorna metra za 156 tisuća eura, odnosno za fantastičnih 386 eura po kvadratu! Doduše, uštedjet će 10 posto koliko mu iznosi popust za plaćanje u »kešu«.

Iako je hrvatska stopa siromaštva između 17, 2 i 18, 2 posto otprilike u rangu zemalja Europske unije, ipak je ona znatno teža i poraznija od onih 20 posto u Portugalu, Grčkoj ili Velikoj Britaniji, jer se radi o zemaljama koje imaju znatno više kriterije i razvijenije sisteme socijalne zaštite. Naravno da bogatstvo nije sramota i da ne treba tražiti nekakvu društvenu uravnilovku i zajednički kazan kao u nekim prošlim vremenima. Neka se kupuju i basnoslovno plaćaju i otoci i jahte i dvorci, ukoliko je sve to stečeno legalno i na pošten način. A država neka kontrolira novac koji se u Hrvatskoj hrpimice iznosi na sunce za takve mandarinske investicije, jer to je njezin posao. Kako bi namirila i sebe, a poneku kunu odvojila i za one kojima svako humano društvo nastoji pomoći.

Ukoliko se nastavimo ponašati poput junaka stripa »Alan Ford« Super Hika, koji je otimao siromašnima da bi davao bogatima, u ovoj će zemlji neki zauvijek ostati prosjaci, a drugi kumovi.