Navikli na svakodnevnu bjesomučnu jurnjavu za senzacijama, u prijevodu profitom, većina medija je izgubila sve skrupule, pa se tako ljudska nesreća trži više nego ikada. Možda je i najgori primjer kršenja novinarske etike bilo objavljivanje fotografija male Ele, djevojčice zaražene virusom HIV-a, čije joj je publiciranje otelo jedinu sigurnost koju je do tada imala – anonimnost. Medijska hajka pretvorila se u životnu i tako je jedno djetinjstvo uništeno. O hrvatskom medijskom žutilu svjedoči nam svakodnevno pretjerana količina stravičnih slika prometnih nezgoda, ubojstava i samoubojstava, kriminalnih i bludnih radnji u čijem objavljivanju prečesto nema nikakve mjere niti granice ili pak okvira kojih bi se trebali držati poslenici sedme sile. Pri tom se ne poštuju nikakvi pisani a kamo li nepisani zakoni struke ili pak moralna načela, a vrlo rijetko se vodi računa o nečijoj intimi.

Stoga je lijepo, gotovo nevjerojatno čuti da su se u spašavanju jednog mladog života svi jednako ponijeli, da glad za senzacionalizmom nije nadvladala humanost. No koliko god novinare hvalili drugi, ili oni pak sami svoju struku pozivajući se na primjere uređenih, zapadnih društava, poput Italije ili Njemačke, prošlotjedni »silenzio stampa« ipak je ostavio i neke nedoumice. Primjerice, tko je taj koji je od medija tražio da zašute »u interesu istrage«? Nikakvog pismenog traga tome nema, nikakav dokument u čijem bi zaglavlju stajao grb Republike Hrvatske ne postoji, nikakvog »off the record« razgovora resornog ministra ili pak premijera s vodećim ljudima medijskih kuća nije bilo. Također, iza riječi pohvala novinarima valja se zapitati jesu li se MUP i ostale državne institucije koje su ovu otmicu uspjele zataškati, uvijek ovako ponašale? Zašto su prije mjesec dana, kada je »nestala« djevojka Jelena Gudeljević, sazvali konferenciju za novinare na kojoj su to objavili javnosti iako je ona još uvijek bila u rukama otmičara? Javnost ima pravo znati ima li razlike u otmicama Zagorčeve i Gudeljevićeve djece ili je različito ponašanje u ta dva slučaja ipak samo posljedica različitog značaja imena roditelja?

I napokon, tko je taj koji može i smije zaustaviti hrvatski Reuters? Premijer, resorni ministar, glasnogovornik Vlade, ili netko četvrti? I kada smije taj mehanizam pokrenuti kako danas-sutra ova neformalnost ne bi bila zloupotrebljena odnosno da se netko neimenovan ne bi usudio zatražiti prešućivanje informacija koje bi hrvatsku javnost itekako trebale zanimati. Ukoliko su pozitivna iskustva sudjelovanja medija u spašavanju života jednog nevinog dječaka značila neku prekretnicu u ponašanju i MUP-a i novinara, onda bi ih trebalo ugraditi u jasne i precizne zakone. Da informacija ne bi postala manipulacija, a gromoglasna šutnja gromoglasna sramota.