Amerikanci previdjeli da će Irak postati raj za Al Qaidu? / Američka vojna uprava u Bagdadu uspjela je dovesti u red jedino užasno stanje u glavnom zoološkom vrtu / Što može poduzeti najmoćnija sila svijeta protiv bujice muškaraca, žena i djece odjevenih u crno koji, stojeći pred tenkovima i vojnim barikadama u Bagdadu, Kerbali i drugdje, uzvikuju molitve do stanja transa, dok se istodobno ritmički složno snažno rukama udaraju po grudima i glavi?

Sudeći prema razvoju događaja u Iraku tu zemlju ne čeka baš ružičasta budućnost. Uvođenje demokracije snagom oružja vrlo je rizičan posao, pogotovo tamo gdje demokracije nikad nije niti bilo, a posebno onda kada je riječ o vojnoj intervenciji sumnjive legitimnosti i krivih prosudbi. Iračka tragedija sastoji se u mnoštvu pogrešnih procjena koje je napravila Busheva administracija.

U ožujku i travnju prošle godine Pentagon, CIA i Bijela kuća jednoglasno su tvrdili da će brzom vojnom pobjedom koalicije i padom Saddamova režima biti spriječen bilo kakav daljnji organizirani gerilski otpor. To se nije dogodilo i zapravo je neshvatljivo da je s tolikim stručnjacima za arapsko-islamski svijet Washington živio u uvjerenju da će pacifikacija i preobražaj Iraka ipak ići glatko i uz vidljivo oduševljenje većine Iračana.

Kada su ušli u Bagdad, američki vojnici su oprezno počeli rješavati nagomilane probleme, mnogo veće od gomila nepokupljenog smeća grada od pet milijuna stanovnika. Većina Iračana vjerovala je da će im Amerikanci za tri dana dati dobar posao, pristojnu plaću i ono najvažnije – pružiti im sigurnost i život bez straha. Američka vojna uprava u Bagdadu uspjela je dovesti u red jedino užasno stanje u glavnom zoološkom vrtu gdje su životinje prije skapavale od gladi. Na svim ostalim područjima zapinjalo je od samog početka: i s raspadnutim komunalnim službama i s običnom policijom koja je trebala regulirati promet i nadzirati sitni šverc.

Dio nezahvalnih Iračana nije položio oružje, nego se odmetnuo u gerilsko podzemlje i započeo napadati okupacijske snage još opijene munjevitim zaposjedanjem grada koji se trebao braniti poput Staljingrada. A kada su američki vojnici počeli ginuti u ritmu pet do deset tjedno, nova čarobna formula Busheve ekipe glasila je: »Ščepajmo Saddama i gerila je eliminirana!« Dogodilo se suprotno. Irački diktator je nakon višemjesečne grozničave potjere izvučen iz svoje uske zemunice (u kojoj je jedva disao), ali su se unatoč tome otpor i atentati još više razmahali.

Stvari su se zakomplicirale i tamo gdje su Amerikanci to najmanje željeli. Uoči rata protiv Iraka Donald Rumsfeld i ostale pristaše energične vojne intervencije tvrdili su da Saddam Hussein aktivno podupire Al Qaidu te da će njegovim micanjem biti definitivno riješen i taj problem, zajedno u paketu s oružjem za masovno uništenje. No, nikakvo atomsko-biološko-kemijsko oružje nije pronađeno, ali se zato pojavila Al Qaida. Saddam je otišao zauvijek, a pristaše Osame bin Ladena, kojih prije tu nije ni bilo, stigli su u Irak i odmah krenuli ostvarivati svoj pakleni plan.

Danas se američka vojna uprava i Iračani koji je podržavaju suočavaju sa sinkroniziranim napadima u kojima se koristi čitav repertoar Al Qaidina terorističkog arsenala: auto-bombe sa samožrtvujućim vozačima, hodajuće bombe (ljudi-samoubojice opasani eksplozivom), koordinirana paljba iz teških minobacača, lakih ručnih bacača i višecijevnih raketnih lansera postavljenih na kamione ili zaprege koje vuku uvježbani magarci, postavljanje protupješačkih i protutenkovskih mina na svim važnijim komunikacijama. Kada o svemu tome dobro razmisli, svatko zainteresiran u Hrvatskoj postavit će pitanje: zar je moguće da su Amerikanci previdjeli i to da će Irak postati raj za Al Qaidu?

Pa nisu valjda tolike stotine tisuća ljudi u SAD-u koji se bave sigurnosnim i protugerilskim i protuterorističkim pitanjima do te mjere zakazali? Nisu! Svi oni rade na novoj taktičkoj varijanti Bijele kuće koja bi trebala biti pojas za spašavanje Georgeu Bushu na predsjedničkim izborima. Stvaranje pravog straha od građanskog rata između šijita i sunita treba kod Iračana izazvati reakciju da se uplašeni od nemilosrdnih i nezaustavljivih Al Qaidinih samoubojica bez pogovora odluče za manje zlo i prihvate sve što im američka uprava škrto nudi prilikom prijenosa suvereniteta. Naš čovjek bi rekao »lukavi su ti Amerikanci«. Ali tko god bolje poznaje arapski svijet (posebno irački mentalitet), a da nije samo ekscentrični skupljač orijentalnih glačala na žeravicu, bit će obuzet mračnim slutnjama. Što ako Irak na koncu ipak zahvati »libanonski sindrom« i nekontrolirani međuetnički sukob? Bio bi to građanski rat svih građanskih ratova.

Evo i optimističnije varijante: što ako iračka većinska šijitska zajednica izgubi strpljenje i, prema scenariju koji je već isproban u Iranu 1978., izvede narod na ulice? Što će poduzeti najskuplja i najbolje opremljena vojska na svijetu kada se suoči sa svakodnevnim demonstriranjem milijuna nenaoružanih i bijesnih šijita koji ne namjeravaju odustati i koji traže da njihov vođa ajatolah Al Sistani preuzme vlast slično kao što je to učinio Homeini u Teheranu 1979.?