Što se pak stvarnoga života tiče u zemlji Hrvatskoj, plamen zakona i pravde ima još manje šanse sagorjeti ispletenu gustu mrežu korupcije, mita, muljanja, provizija i lopovluka svake vrste. Riječ je, naime, o pojavama koje su u usponu. I koje već odavno ne nose stigmu društveno nedopuštene, odlučno progonjene i za sudionike opasne rabote, već postaju gotovo standardan način ponašanja i poslovanja. Da je tomu tako potvrđuje i prošlogodišnje istraživanje GfK Centra po kojemu čak 88 posto građana Hrvatske smatra da živi u korumpiranoj zemlji, dok ih 45 posto priznaje da ima naviku davanja mita. Čak 40 posto građana ne bi "trznulo" kad bi svjedočilo činu korupcije, a tek 12 posto bi takvo saznanje anonimno dojavilo policiji. No, zato 93 posto građana smatra da glavni borac protiv korupcije mora biti država. Je li tome tako?

"Dao sam ponudu za komunalni posao s cijenom od 150 eura po proizvedenoj jedinici. Uskoro me nazvao čovjek nadležan za dodjelu posla, kojeg površno poznajem, i rekao da dobivam ugovor, ali da će cijena po isporučenom komadu biti 200 eura. Bunio sam se, jer želim cijenom na tržištu pokazivati svoju konkurentnost radi drugih poslova. Izazvao sam ljutnju. 'Ako meni takva cijena odgovara, što se ti imaš buniti. Hoćeš li posao ili ne?' Posao sam dobio, a on svojih 50 eura po komadu. Sve me to užasno nervira, jer ja svoje moram uvijek pošteno odraditi i zaraditi, a ljudi poput njega nikad. No, izbora nemam. Tako je stalno. I svugdje."

U njemu brojni društveni akteri, željni brzopoteznog popravljanja životnog standarda ili bogaćenja, slobodnoj konkurenciji i pravnoj državi s istim pravilima igre za sve, pretpostavljaju prodaju pogodovanja koje svojim položajem mogu omogućiti. Pogodovanja za dobivanje posla (uz proviziju), pogodovanja za dobivanje usluga (uz mito), sve do složenih zajedničkih "poslovnih projekata" poduzetnika, političara i čelnika upravnih tijela uz podjelu dobiti. Recimo od prenamjene jeftinog kupljenog poljoprivrednog zemljišta u građevno, na kojemu onda niknu tisuće zlatonosnih kvadrata stambenog ili poslovnog betona. Naravna stvar da širenje takvog korupcijskog kapitalizma ima razorne posljedice za društveni, politički i gospodarski razvoj zemlje. No, potonji je definitivno ugrožen, jer uspješnost kapitalizma kao ekonomskog sustava počiva upravo na motoru slobodne tržišne konkurencije koji jamči pobjeđivanje najuspješnijih, što cijelo društvo vuče naprijed. Kad se pak taj motor zamijeni močvarom pogodovanja, provizija i mita, korist ubiru samo pojedinci, gospodarstvo počinje zaostajati, a društvo u cjelini siromašiti, što stvara još plodnije tlo za novi krug još bezočnije korupcionaške igre. Tu stranputicu kapitalizma uobičava se nazivati latinskoameričkim modelom. Čini li vam se poznatom?

Kako joj stati na kraj da bi se uopće moglo osigurati početak? Kako stvoriti Hrvatsku radišnih i uspješnih, umjesto "spretnih" i podmićenih? Naši se političari redom vole pozivati na Irsku kao model brzoga razvitka i rasta standarda. No pritom iz irskog recepta uglavnom izdvajaju blaže "začine", poput rezanja poreza, privlačenja stranih ulaganja, favoriziranja znanja i znanosti, trojnog sporazuma poslodavaca, sindikata i države. No ovih je dana bivši irski premijer dr. Garret Fitzgerald, boraveći u Hrvatskoj, spomenuo i "papreniji" dio recepta: "Otklon od politike i stranačkih interesa, te odluka da se na ključne pozicije stave kompetentni ljudi, u Irskoj je svojedobno dočekana s negodovanjem mnogih, ali se nije odustalo", kazao je Fitzgerald, dodavši kako je za uspjeh bila presudna činjenica da su mito i korupcija iskorijenjeni. "Irska se riješila takvih političara", zaključio je. Pitanje glasi: "A mi?"