Svaka vlast ima svoju omiljenu ekonomsku školu. Za vrijeme Tuđmana bila je u teoriji popularna Chicaška škola Miltona Friedmana (važno je imati stabilnu monetu), a u praksi Chicaška škola Ala Caponea (još važnije, imati tuđi novac u svom džepu). Toj je nasilnoj gospodarskoj politici pogodovala privatizacija koja je više poticala korupciju nego demokraciju. Poslije "zakonske krađe" ti su naturalistički privatizatori ispovijedali čak i tržišni romantizam. Tržišna ideologija je još snažnija od tržišne ekonomije, pa je na cijeni politakademsko traganje za optimalnim modelom razvoja. Iz godine u godinu se kao na aukciji licitiraju spasonosni izlazi kopiranjem newdealovskog rješenja, poslijeratnog njemačkog razvoja, japanskog preporoda, tajvanskog čuda, singapurskog buma, irskog obrata, finskog uzleta... ali od sveg tog retoričkog transfera ekonomskih modela i metoda u stvarnost dospijeva jako malo.

Da i najugledniji makroekonomski gurui mogu ovisiti o sirenskom zovu aktualne doktrinarne razbibrige i politike, ovih je dana ustvrdio Paul Krugman upirući prst u vodećeg američkog ekonomista Alana Greenspana. Optužio ga je da je iskoristio svoj položaj prvog čovjeka Federalnih rezervi za promoviranje agende Republikanske stranke i na taj način izdao i svoju instituciju i naciju. Naime, nakon što je Bijela kuća objasnila da će uništiti karijere znanstvenika i proračunskih eksperata ako ne budu slijedili njezinu liniju, Greenspan se kao "maestro bezobrazluka" odmah usuglasio s njezinim zahtjevima. Premda je osnovni uzrok deficita saveznog budžeta naglo padanje prihoda jer je federalni porez na najnižoj stopi od 1950., on se protivi vraćanju tako izgubljenog prihoda, podržavajući plan Bushove vlade da neprestano smanjuje poreze te poziva na rezanje povlastica socijalnog osiguranja. Smanjivanje poreza vodi u proračunski manjak, koji potom postaje izgovor za stiskanje državne potrošnje u mirovinskom i zdravstvenom sektoru. Bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji.

U Hrvatskoj je u modi ideja konkurentnosti sličnih konzekvenci. Dio njezinih najglasnijih zagovarača čine upravo karizmatični privrednici koji dolaze iz tvrtki s globalnim (Microsoft) ili lokalnim monopolom (Pliva). Kako da Hrvatska postane konkurentna u inozemstvu ako tako ne želi djelovati unutar svojih granica? Novopečeni geniji i ekonomski savjetnici imenovani na funkciju potezom pera, poučavaju kako treba poštovati 55 mjera veće cro-konkurentnosti. Oni koji ne dopuštaju meritornu kadrovsku i koncepcijsku kompetitivnost u svojim tvrtkama i strankama iskreno nisu u stanju prihvatiti istine koje izgovaraju na samozavaravajućim i svezavaravajućim skupovima. Ironije u Hrvata nikada previše.

Bivši irski premijer Garret Fitzgerald je ovih dana u Zagrebu kao razvojni stimulans ponudio ono što već svi znaju: rješenje je u obrazovanju i dijalogu među socijalnim partnerima! Međutim, hrvatska "društvena" svijest to ne može akceptirati. Tko je u ovoj zemlji dospio na neko mjesto putem obrazovanja, znanja i dijaloga? Princip napredovanja je poznanstvo, "odrađivanje" ili vraćanje usluga, predizborna uplata, rodbinska veza ili pristajanje da se igra uloga "upotrebljive budale", a gotovo nikad javno konkuriranje znanjem. Cilj je da "naši", a ne najbolji kadrovi dođu na vlast.

Slovenski predsjednik Janez Drnovšek je uoči skorih izbora u Sloveniji pozvao na predizbornu tematizaciju konkurentnosti i dostizanja razvoja EU-a. Skandinavski su političari, tvorničari i sindikalisti već odavno shvatili da bez uzajamnih sinergetskih koncesija nema sveukupnog napretka. U Hrvatskoj političari pokušavaju prodavati konkurentnost na štetu radnika i umirovljenika, dok samo rijetki poduzetnici vode računa o nacionalnom smislu tripartizma. U gospodarstvu znanja neznanje vodi kompaniju u bankrot.Iako je američki biznismen Walter B. Wriston još 1992. shvatio da vlade više nisu u stanju mjeriti formiranje kapitala upravo stoga što je novi kapital umnogome postao intelektualan, to nije spriječilo Colina Powella da od svog kolege Miomira Žužula nedavno zatraži striktnije poštovanje američkog intelektualnog kapitala. Konkurentnost koja se u praksi gradi na nepoštovanju rada i znanja ne jamči napredak. Ipak, veliki je napredak što Sanaderova vlada nije ukinula Nacionalno vijeće za konkurentnost, koje je osnovala Račanova.