Stranci su na Visu navodno spremni uložiti 220 milijuna eura. Na Pagu se okončava natječaj za prodaju golemog zemljišta. Kod Trogira se pitoma obala pretvara u jeftino apartmansko naselje. Bračani upozoravaju da se umjesto vrhunskog turističkog naselja grade privatne vikendice...

Na Visu su se pojavili investitori voljni navodno uložiti gotovo 200 milijuna eura (??) u nove turističke kapacitete, marinu, infrastrukturu... Na Pagu se okončava natječaj kojim je općina prodala golemo zemljište na sjeveru otoka također radi gradnje novih turističkih kapaciteta. Kod Trogira se pitome uvale kupnjom zemljišta tobože radi gradnje luksuznih apartmana pretvaraju u stereotipna i jeftina apartmanska naselja. Bračani alarmantno upozoravaju da je zemljište kupljeno tobože za gradnju turističkog naselja sa pet zvjezdica, pretvoreno u isparceliranu uvalu s nizom privatnih vikendica...

Radi li se o krivom dojmu ili je Hrvatska zaista postala zanimljiva inozemnim ulagačima u turizam?! Pitanje je to na koje se, prema informacijama koje dolaze od posrednika, mogu dati barem dva odgovora. Točno je, naime, da je zanimanje potencijalnih investitora iz dana u dan sve veće, ali na žalost ne za kupnju naših hotela koji se neuspješno prodaju već cijelo desetljeće, nego za nekretnine, ponajviše velike parcele zemljišta uz more na kojima bi se investiralo u turističku gradnju. S druge, pak, strane, takvim traženjima koja su interesom iznad svih ostalih ulaganja u zemlji, konkuriraju i sve glasniji "šetači" sa stotinama milijuna eura koji pompozno najavljuju investirati u turizam nekoga grada, otoka ili uvale nezamislivo velik novac na koji u pravilu u ozbiljnim investicijskih krugovima, sa smiješkom odmahuju rukom.

Čini se, barem iz dosadašnjih iskustava, kako hrvatski turizam, a posebno lokalno stanovništvo koje bi od takvih ulaganja trebalo popraviti standard i način života, nemaju previše razloga za optimizam i srdačnu dobrodošlicu takvim mogućim investitorima. Jer, podsjetimo, Hrvatska danas jest na visokom mjestu u međunarodnim turističkim traženjima, daju joj se s pravom atributi mirne, sigurne oaze u srcu Sredozemlja, ali sve to još nije bilo dovoljno da kod nas dovede i imena od ugleda i međunarodne "težine" u poslovnom svijetu, pa se javnost s pravom pita tko su ti bezimeni bogataši koji su sada odjednom otkrili Hrvatsku kao - investicijski raj za turizam, ali samo preko nekretnina?!

Pogled na privatizacijsko desetljeće iza nas u kojemu je turistički portfelj izišao na tržište sa 227 turističkih tvrtki vrijednih tadašnje 5,2 milijarde njemačkih maraka, ne ostavlja previše razloga za zadovoljstvo jer u njemu hrvatski turizam nije dobio očekivana velika poslovna imena, ali je zato veći dio državne imovine u turizmu dobio vlasnika iz sasvim drugih poslovnih sfera koje najčešće s turizmom nemaju baš nikakve veze. Moglo bi se slobodno reći kako su bjelosvjetski bogatuni odlučili "trenirati" turizam upravo na hrvatskom Jadranu. Kako drukčije protumačiti činjenicu da većina onih koji se danas vlasnički bave upravljanjem nekim turističkim poduzećima to rade baš sada i baš kod nas - prvi put u životu?

U takvim okolnostima ne čudi što se oni koji su se do jučer zanimali za kupnju hotela, okreću danas kupnji - zemljišnih nekretnina. Ako su one vlasnički uknjižene, a to je najčešći problem naše administracije, problema za kupca nema. Nema ni kredita, dugova, zaposlenih koje treba zbrinuti, starih obveza, potraživanja. Jednom kada postane vlasnik zemljišta, investitor je miran jer sve dalje je stvar dogovora. Ako je planirao graditi stanove na mjestu predviđenom za turističku zonu, jednostavno će ih u planovima nazvati "turističkim apartmanima"! Ako je obrnuto, pa želi graditi turističke kapacitete u stambenoj zoni, imenuje ih stanovima u kojima, eto, kupci borave samo u turističkoj sezoni.

Kada mu se na putu do takve realizacije možda nađe neki vijećnik koji cjepidlači pa traži planove razvoja, ulaganja u prateće sadržaje ili kvalitetu, i to se uredno napiše, obeća, dostavi na usvajanje vijećnicima koji oduševljeno mašu tim "investicijskim bumom za njihovo malo misto", a onda se negdje na pola puta do realizacije promijeni vlasnik, a novi nema obvezu prethodnika. Ili je barem nitko od njega ne traži. I tako svakodnevno konstatiramo kako se pitome uvale pretvaraju u betonska rugla, a sve tobože za dobrobit turizma i lokalnog stanovništva.

- Zakon o poticanju ulaganja izjednačava stranog i domaćeg investitora i nema posebnih otežavajućih okolnosti za nekoga od njih kada želi investirati ili raditi u Hrvatskoj. Naime, za osnivanje društva ograničene odgovornosti (d.o.o.), odnosno tvrtke u Hrvatskoj, dovoljno je na računu imati 20 tisuća kuna i tvrtka za tjedan dana može početi raditi. Kupovati nekretnine, prodavati ih, baviti se turizmom, ulagati... - pojašnjava proceduru registracije tvrtki Lidija Švaljek, savjetnica u Uredu predsjednika HGK-a. Naime, u najvećem broju slučajeva kod investitora koji obećavaju stotine milijuna eura, dolara ili kuna, u trenutku kupnje postoji upravo tih 20 tisuća minimalnih kuna na njihovu poslovnom računu s kojima kreću u velike investicije, jer je tvrtka samo zbog toga i osnovana pa se javnost pita odakle im novac, kad nije na računu?

- Ako se radi o tvrtki koja je ovdje registrirana, na Trgovačkom sudu se lako provjeri njezino poslovanje, broj zaposlenih, obveze, podmiruje li doprinose... Nema limita za ulaganja, ali bonitet tvrtki i u međunarodnim poslovima se lako provjerava. No, netko to treba zatražiti, a to je interes lokalne zajednice ako prodaje veliku vrijednost u prostoru. Provjera ide brzo i lako, tu pomažu i naša veleposlanstva u svijetu, ali svaki ozbiljan investitor se prije raspita o našim zakonima, poreznim obvezama, ali i olakšicama koje se dobivaju na određene iznose ulaganja. Naravno da su oni koji stignu s "hrpom" novca bez ikakve prethodne informacije, u startu sumnjivi - kaže Švaljek i naglašava da se porijeklo novca u transakcijama preko HNB-a također utvrđuje.

Koliko je onih koji bi rado oprali prljavi novac iz svijeta u našem čistom moru, najbolje govore informacije o brojnim zainteresiranim kupcima cijelih otoka, od kojih su najizdašniji u obećanim milijunima ulaganja bili Rusi i Ukrajinci koji su tamo željeli graditi kockarnice s aerodromima, hotelima... Tek kad su saznali da moraju donijeti u Hrvatsku potvrdu o porijeklu investiranog novca, odustali su hitro.

- Zaista je golem pritisak za dobivanje informacija o mogućim ulaganjima u turistička zemljišta na kojima bi se gradilo u posljednje vrijeme. Ali, najčešće se radi o želji za gradnjom komercijalnih smještajnih kapaciteta, bez ulaganja u prateće sadržaje i kvalitetu ponude. Iskorak od toga napravili su svojim zanimanjem Austrijanci koji su zainteresirani za kupnju cijelih kompleksa nekih bivših vojnih odmarališta gdje bi željeli napraviti vrhunske "wellnes" centre. Isto tako i turistički poduzetnici iz španjolske Katalonije zainteresirani su za ulaganja na Prevlaci, a udruženi iseljenici iz SAD-a također žele investirati u velike projekte tog tipa i taj vid zanimanja uvijek ide preko veleposlanstva ili HGK - kaže Lidija Švaljek, komentirajući bezimene milijunaše koji lokalnim upravama obećavaju brda i doline, najčešće kreditima za čije dobivanje bi pod hipoteku stavili upravo hrvatsku imovinu!

Unatoč čvrstom obećanju i najavi da će se 194 preostale turističke tvrtke u državnom vlasništvu prodati do kraja 2002. godine, kako su u proljeće 2001. godine najavili iz Vlade RH, u protekle četiri godine prodalo se 10 turističkih tvrtki u kojima je država bila većinski vlasnik, pri čemu su u dva slučaja kupci bili stranci. Većina ostalog već prolazi treći ili četvrti krug natječaja, uvijek sa sve nižom cijenom, ali najčešće neuspješno tražeći vlasnika.