Premijeru nije laka. Sigurno ne spava čvrsto. I, sigurno se, kao i prethodnik mu, stoput pita: "A, šta je meni ovo trebalo?" Bez obzira što u javnosti želi ostaviti dojam sigurnosti, smirenosti, optimizma, u njemu kipti, vrije; temperament Dalmatincu ne da mira, od ambijenta u kojem smo rasli, pobjeći ne možemo. Žestoki smo, brzo nam krv vratnim žilama u glavu nahrupi. Što mu se u mislima roji: haaške optužnice, vanjski dug, varljiva većina u Saboru koju je lako "razgrickati" kad dođu prvi veći problemi, i pravosudna džungla što je prekrila zemlju u kojoj razbojnici vladaju i koja se mačetom krčiti mora želimo li ugledati sunca. Brinu ga, naravno, i najavljene reforme u poreznom sustavu, jer nema promjena u kojima jednima nećeš dati, a drugima uzeti.

Računa, i zadovoljnih i nezadovoljnih će biti, samo je pitanje kojih je više i koji će na lokalnim izborima prevagnuti? Zabrinut je, sigurno, i zbog Europe. I to ponajviše! U EU-u nam, zna on to, neće biti sjajno, ali bez njega će nam biti još puno, puno gore. Zato nas sokoli uspjesima naše diplomacije i suzdržava se izreći onu da je Gotovina ključ i da njegovo uhićenje jest i bit će međaš u odnosima sa svijetom. Biti premijerom - lipsati pod teretom odgovornosti. Patiti.