Nakon što se vratio iz Rumunjske premijer Ivo Sanader održat će danas sastanak s čelnicima parlamentarnih stranaka na kojemu će biti govora o novim optužnicama koje su stigle iz Haaga još prošlog ponedjeljka. Toliko zakašnjenje i čekanje da premijer javnosti i oporbi podastre imena, a mediji gotovo nepogrešivo »nagađaju« da se radi o generalima Čermaku i Markaču, te ex ministru policije Jarnjaku, još je jedan dokaz kako se u političkom životu i odlučivanju svjesno marginalizira Sabor.

Štoviše, ne bi bila potpuna istina reći da je Vlada u potpunosti preuzela sve poluge odlučivanja u zemlji, jer istinska moć je u rukama tek nekolicine ministara. Kao što Europa o kojoj snuje Sanader vozi »u dvije brzine«, jednom promptnom za stare članice i drugom, s mnogo skretnica za novih deset zemalja koji se kompoziciji priključuju prvog svibnja, tako i ovu HDZ-ovu vladu karakterizira svojevrsna asimetrija. Na jednoj strani su bitni ministri, oni koji uistinu vladaju sa Sanaderom, a to su Andrija Hebrang, Jadranka Kosor, Miomir Žužul, Ivan Šuker, Božidar Kalmeta i sve eskponiraniji Petar Čobanković. Potom dolaze oni ministri koje bismo mogli nazvati strukovnjacima, čiji resori nikada nisu previše zanimali hadezeovsku centralu: Dragan Primorac, u znanosti, obrazovanju i sportu, Božo Biškupić u kulturi i Marina Matulović-Dropulić u zaštiti okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva. Na dnu su pak ministri fikusi, bezlični dvojnici čijim resorima iz sjene upravljaju istinski partijski moćnici. Tako u MORH-u figurira kao ministar Berislav Rončević, dok dirigentsku palicu drži Branimir Glavaš, isto kao što daljinski upravljač iza Marijana Mlinarića u policiji ima Ivan Jarnjak. Branko Vukelić tek je ime dok gospodarstvom upravlja Hebrang, kao što to Vladimir Šeks čini s pravosuđem Vesne Škare-Ožbolt, odnosno Žužul s europskim integracijama u čijoj fotelji sjedi Kolinda Grabar-Kitanović. U toj asimetričnoj Vladi u stvarnosti su i neke funkcije pomaknute, pa tako Sanader u stvari vodi vanjske poslove i predstavlja premijera za inozemstvo, dok je za njegovih čestih izbivanja na Markovu trgu stvarni gazda Hebrang. Tako će premijer između Rumunjske, koju je obavio, i Njemačke u koju odlazi 10. i 11. ožujka, stići obaviti tek sastanak s oporbom oko haških optužnica i, možda, još poneki dernek, poput Bile noći Hajduka na kojoj se, poput čistokrvnog Dalmatinca, voli pojaviti više nego li raspravljati o proračunu.

Očigledno, Hrvatska danas sve više funkcionira kao nekada u Tuđmanovo doba, kada su i Sabor i Vlada bili tek paravani demokracije, a sve bitne odluke donosile se u Predsjedničkim dvorima. Na sjednicama parapolitičkog tijela nazvanog Vijeće za obranu i nacionalnu sigurnost sudjelovali su najpouzdaniji hadezeovski partijski kadrovi i tamo se, po rasporedu sjedenja tko bliže a tko dalje od vođe, kao nekada u sovjetskom Kremlju, znao stvarni raspored snaga. Tada je »normalno« bilo da je ministar obrane Gojko Šušak moćniji od svih svojih premijera zajedno i svi su znali da je on neproglašeni ali stvarni Tuđmanov zamjenik.

No ako smo mogli i još više morali »progutati« takav način vođenja države u ratnim okolnostima, uskrsavanje VONS-a u mirnodopskim okolnostima, sasvim sigurno nije dokaz demokratičnosti, a kamoli europejstva kojim se Sanader toliko voli kititi.