Tako smo napokon doznali da se te 1995. godine nismo borili protiv agresije na Hrvatsku, protiv okupacije njezinog teritorija, za slobodan život i kretanje u njezinim granicama, već da smo bili tek sitni mafijaši, oni »ulični vojnici« koje viđamo u američkim filmovima kada se sukobe dva ganga koje vode dvojica »kapa«. Jer, ukoliko je Hrvatska vojska bila »zločinačka organizacija«, onda je i svaki njezini pripadnik bio dio tog mehanizma kojeg do smrti obavezuje jedan jedini zakon, onaj šutnje – omerta. Budući da se mafijašem nikada nisam smatrao niti osjećao, budući da u Oluji nisam sudjelovao radi osobnog probitka, pljačke i paleža, uostalom kao i desetine tisuća onih koji su tog 4. kolovoza krenuli osloboditi svoju zemlju, te da se nikome nisam zavjetovao ni na kakvu šutnju, moram upitati Carlu del Ponte kakav je to moj krimen, koja uloga i koja korist koju sam imao kao član »zločinačke organizacije«? Kao, uostalom, i golema većina onih koji su u Domovinski rat otišli radi svog prava i dužnosti da brane zemlju koja je napadnuta, što je valjda odlika i ustavna obaveza svakog savjesnog građanina svake civilizirane zemlje.

Nitko pravdoljubiv nije slijep niti gluh na zločine koji su tada počinjeni nad nevinim stanovništvom, o kojima je ova novina uostalom prva pisala dok je Oluja još trajala. Nitko pametan te zločine ne smije pravdati, a kamo li braniti da se osumnjičeni za njih pojave pred licem pravde. Ali, gadeći se svih ispolitiziranih stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, kojima je jedini cilj bilo rušenje legalno izabrane vlasti 3. siječnja 2000. godine, proglasiti mafijom sve one koji su odjenuli odoru HV-a, znači uvrijediti svakog građanina ove zemlje i cijelu njezinu noviju povijest smjestiti u zločinačke korijene.

No nije Carla del Ponte najkrivlja za takvu percepciju Hrvatske. Hrvatska vlast, i za Tuđmana i za Račana, nije znala svijetu predstaviti prave i istinske borce kao prototip hrvatskog ratnika, jer im je važnije od toga bilo zaštititi i prikriti ubojice staraca i palikuće, kokošare i pljačkaše koji su bacili ljagu i na Domovinski rat i na cijelu Hrvatsku. Loša politika je dovela Hrvatsku u Haag, a ne njezini borci. Umjesto zatvora dijelili su se činovi i odličja ne bi li njihov sjaj zasjenio krvave ruke, a Račan i Mesić bi na godišnjicu Oluje radije uzimali kupaće gaćice u ruke no državni stijeg u Kninu, kao da se radi o neželjenom blagdanu. Zbog svega toga danas umjesto ponosa imamo gorak okus u ustima, a umjesto prijatelja svakome od nas treba odvjetnik.