Dok je bio premijer, Ivica Račan je, nema sumnje, želio uspostaviti što bolju suradnju s Haagom znajući, dakako, da je ona temelj približavanja zemlje Europskoj uniji i NATO-u. Može se zato pretpostaviti da bi Ante Gotovina danas bio u Scheveningenskom pritvoru da je to ovisilo samo o Račanu. No, bivši premijer nije imao odriješene ruke kao što ih danas ima predsjednik Vlade Sanader. Račan je itekako morao voditi računa o (ne)raspoloženju prema Haagu što ga je izražavao njegov tadašnji koalicijski partner Dražen Budiša, ali i još više o izraženoj spremnosti HDZ-a i ostatka desne opozicije da potaknu masovne prosvjede protiv Vlade u slučaju izručivanja hrvatskih državljana Haškom sudu. HDZ ga je jednostavno prisiljavao da ulazi u sukob s Haškim tužiteljstvom i Račan se doista prilično žestoko suprotstavljao Carli del Ponte nakon što mu je dostavila optužnice protiv Gotovine i kasnije protiv Janka Bobetka. Nastojao je osporiti najneprihvatljivije dijelove Gotovinine optužnice, a Bobetka je spasio od Haaga čineći sve kako bi dokazao Sudu da je stari general ozbiljno bolestan. Ništa mu od toga HDZ nije priznao. Bez obzira na sve i dalje su ga optuživali da ne štiti nacionalne interese i da ruši dignitet Domovinskog rata. U tome je prednjačio današnji potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang. I pored činjenice da je isključivo zahvaljujući Račanovim naporima Bobetko ostao doma, Hebrang je Račana prozivao da ništa nije uradio za njega zato što nije uspio promijeniti spornu Bobetkovu optužnicu.

Račan je izgubio izbore dijelom i zato što je HDZ uvjerio većinu birača da je predsjednik SDP-a slab patriot. No, onda se u HDZ-u dogodio, kako bi to nazvao Vladimir Šeks, kopernikanski obrat u shvaćanju obveza Hrvatske u suradnji s Haškim sudom. Pred hrvatsku javnost kao da su izašli neki sasvim drugi hadezeovci i oni žustro promiču potrebu bezuvjetne suradnje s Haagom. Time oduzimaju gotovo sve argumente pretežitom dijelu parlamentarne oporbe za kritiku Vlade na tom pitanju. Račanu, Vesni Pusić i Zlatku Tomčiću preostalo je jedino ismijavati HDZ i kritizirati njegove čelnike zbog ponašanja u prethodnom mandatu. Sadašnju Sanaderovu odluku da radi uspjeha pregovora s EU isporuči baš svakog Hrvata kojeg Haag odabere, ne mogu dovoditi u pitanje. I sami bi tako vjerojatno postupali da im HDZ nije stalno prijetio sa svojim stožerima. Zato mogu tek podržavati HDZ-ovu politiku novog smjera. Iz tog razloga Račan i kolege više ne inzistiraju na saborskoj raspravi o haškim optužnicama. Što bi na njoj rekli?

Da, tu je još i HSP. Anto Đapić, zbog birača, nastoji ostaviti dojam da mu je iznimno stalo do Ivana Čermaka i Mladena Markača i da je jako zabrinut jer su optuženi za zločinački pothvat protiv Srba. Ton mu je oštar, ali to više nije onaj Đapić od prije nekoliko godina. Najviše što traži je parlamentarna sjednica na kojoj bi pokazali da ipak nisu bacili koplje u trnje. Međutim, Đapić mora dobro paziti da ne bi slučajno ugrozio projekt uglađenog i politički umjerenog HSP-a. To mu je puno važnije od zloćudnih inkriminacija iz optužnica.

Sve je to vrlo povoljno za Sanadera. Za reakciju članova i simpatizera HDZ-a nije ni strahovao. Oni podupiru svoju stranku, bila ona za ili kontra Haaga. Posve im je dovoljno reći da je aktualna politika u skladu s državnim interesima. Pred tom floskulom nemaju obrane. Iz današnje je perspektive nemoguće zamisliti da bi optužnica protiv bilo kojeg Hrvata izazvala posebno uzbuđenje u zemlji.

Kako god bilo, ispada da je HDZ stekao monopol na izručivanje Hrvata u Haag. Tuđman ih je solidan broj poslao tamo, a kad je Račan htio nastaviti s tom praksom, doživio je da mu viču da je izdajnik. Sada opet HDZ upravlja državom i Hrvati ponovo mirno, bez protesta kreću put Haaga. Takav magičan utjecaj na njih i dalje ima HDZ. Očigledno se smatra da su u toj stranci ljudi koji toliko vole Hrvatsku da se isključivo njima može dopustiti da ponekog državljanina predaju Haškom sudu. Drugog objašnjenja nema.