Karavane optuženih Hrvata polako kreću prema Haagu, a nitko od domoljubnih noćobdija još nije pustio ni glasa. Haaško tužiteljstvo u Hrvatsku je poslalo dvije nove optužnice za akciju Oluja, proširenu protiv Ante Gotovine te novu protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka, pod istragom se nalazi i bivši ministar policije Ivan Jarnjak, haaški istražitelji oblijeću i oko vukovarske ostavštine Tomislava Merčepa, spakirana je i optužnica protiv Hrvata iz BiH, a sve to prolazi u zlokobno mirnoj atmosferi. Buku dižu jedino oporbeni čelnici ljuti što nisu pravovremeno izviješteni o novim optužnicama. Šute braniteljske udruge dopuštajući Haagu da ponovno narušava dignitet Domovinskog rata, šute novinski komentatori, pokazujući time svoj prezir prema generalima koji surađuju s Haagom, šute čak i politički čelnici koji su na borbi protiv Haaga gradili svoju karizmu. O pjevačima da i ne govorimo.

Ukratko, događa se upravo ono što su svi predviđali od dana kad je Sanader zasjeo u Banske dvore. Sanaderov HDZ mirne će duše svakoga poslati u Haag, bez bojazni da mu domoljubna kruna padne s glave. Pritom će iz svega isključiti Hrvatski sabor i predsjednika države, zaboravljajući ne tako davne dane kad je iz opozicijskih klupa zvao na prozivku premijera Ivicu Račana nakon svakog njegova razgovora s Haagom. Prijeći će i preko činjenice da je Haag ovaj put upotrijebio puno teže kvalifikacije za akciju Oluja, nazivajući ju čak i zločinačkim planom za istrebljenjem Srba, pa ipak se ovom prilikom neće u parlamentu povesti rasprava o zaštiti digniteta Domovinskog rata.

Hrvatska je strepila od novih optužnica, ali pokazalo se da je strah bio neopravdan. Procedura teče normalno, optuženici su spremni otputovati put Nizozemske, čak se i predsjednik Mesić (po običaju) zaletio, ponudivši se kao svjedok obrane u procesu protiv Ivana Čermaka. Hrvatska se svim silama pokušava pokazati kao normalna demokratska država koja se odavno obračunala s nacionalističkim strastima. Znakovito je samo da se to događa pod vlašću navodno nacionalističkog HDZ-a, a ne bivše lijeve koalicije koja je kolebanjem i podilaženjem desnici kompromitirala odnose s Haagom, ugrozivši time napredak Hrvatske prema Europskoj uniji. Sanader ne želi ponoviti pogreške svojh prethodnika. U trenutku kad ga tek tjedni dijele od mišljenja Europske komisije o kandidaturi za EU, premijer više pogledava prema Bruxellesu nego prema Kninu. I okolnim spaljenim selima. Važnija mu je vjerodostojnost u odnosu prema međunarodnoj zajednici, nego prema vlastitim biračima. Riječju, Sanader se danas, za razliku od Račana jučer, usudi učiniti ono što mora.