Stara haaška priča svedena na razinu folklorne igre miševa i mačke, u novim je uvjetima sve okrenula — naglavačke. HDZ se iz opozicije preselio u poziciju, a braniteljski stožeri za poticanje protudržavne harange pod egidom zaštite digniteta Domovinskog rata, iz vremena Račanove vlade, dobrovoljno su eutanazirani. HDZ koji je do jučer iz oporbenih saborskih klupa sustavno anatemizirao vlast na haaškim optužnicama te isprovocirao bivšu koaliciju da svoju nesigurnost i hipokriziju dokumentira Deklaracijom o Domovinskom ratu, u ime vlastite opstojnosti, a ne obrane domovinskoga, braniteljskog dostojanstva, sada šutnjom ignorira deklaracijsko naslijeđe (jer kakva korist od njega?!) i, pače, cijeli državni parlament! Danima se besramno krije od državnih zastupnika notorna istina da su nove optužnice na "Vladinu stolu". Ta se činjenica prikriva svjesnom laži dužnosnika kako je riječ tek o spekulacijama (Luka Bebić, Vesna Škare-Ožbolt...), a nacija se uporno vuče za nos. Spekulacijama se uporno nazivalo činjenicu da su optužnice doista stigle još 1. ožujka, da bi se tjedan dana poslije bez imalo nelagode javno priznalo da je tomu uistinu tako.

HDZ, koji je kao oporba disao za vratom tadašnjoj vlasti zahtijevajući transparentnost glede suradnje s Haagom, sada optužnice krije kao zmija noge, iako Sanader, za razliku od svojedobno Račana, na tom pitanju gotovo nema oporbu već nacionalni konsenzus. On ipak kalkulira i kupuje vrijeme radi političkog mira u vlastitoj kući (HDZ-u). A kako je doista sve okrenuto naglavačke, tako sada Račan, kojemu je donedavno Sanaderov HDZ i njegova logistika sustavno podrivao stabilnost na haaškim pitanjima, poziva i same HDZ-ovce da podrže Vladu, da je ne nazivaju izdajničkom, da se nitko ne vezuje lancima. Dragovoljac Račan, volonterski lobist Sanaderove družbe iz viših pobuda, ma koliko zvučao ironično, zapravo djeluje doslovno. Njegove su političke investicije dugoročne (iako tvrdi da se oko suradnje s Haagom ne smije politizirati), i kad-tad će mu se isplatiti. Uostalom, evo ga već profitira: prvi hrvatski "stožernik" za obranu digniteta Domovinskog rata, zaboravljeni Mirko Čondić, prigodno se oglasio optužujući kao veleizdajnike Sanadera i Mesića (nema zbog čega i Račana) jer je, kaže, prihvaćanje optužnica protiv generala Markača i Čermaka ravno činu veleizdaje, kao i kvalifikacija iz optužnica koje Oluju etiketiraju kao udruženi zločinački pothvat. Račan nikog nije izručio, a na puno blažu optužnicu Gotovini žurno je proslijedio prigovor Carli del Ponte. Zašto Sanader još šuti?

Sporna kvalifikacija vojno-redarstvene operacije Oluja objektivno zrcali narav i kvalitetu odnosa Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom. Haaško tužiteljstvo redefiniralo je optužnicu protiv odbjegloga generala Ante Gotovine, drastično radikalizirajući optužbe i proširujući ih i na ključne političke figure ratne Hrvatske (Tuđman, Jarnjak), a ne samo na vojnike. To sliči na akt osvete za neizručenje Gotovine, odmazdu za predugo nadigravanje miševa s moćnom mačkom, jer da nije tako, bi li Haag toliko čekao s ovako teškim optužbama. U kvalifikaciji da se Oluja provela kao zločinački pothvat s ciljem trajnog etničkog čišćenja srpskog stanovništva iz "Krajine", pljačkanjem, uništavajem i potpunim razaranjem njihove imovine da bi se spriječio njihov povratak, predsjednik Tuđman navodi se kao utemeljitelj zločinačke organizacije i projektant organiziranog zločina. S takvom ocjenom Oluje malo tko bi se u ovoj državi suglasio, bio slijeva ili desna, odozgo ili odozdo: radilo se o legitimnoj operaciji oslobađanja dijela okupiranoga hrvatskog teritorija kako bi se osiguralo normalno funkcioniranje suverene i međunarodno priznate države.

No, pod okriljem Oluje i netom nakon nje na "krajinskom" području dogodili su se zločini, a da gotovo nitko nije za to odgovarao. Godinama se HDZ-ovska vlast opirala priznati i teorijsko postojanje zločina u obrambenom Domovinskom ratu (Milan Vuković). Godinama se sustavno priječio povratak izbjeglica i njihove imovine, opstruiralo procesuiranje za ratne zločine i s Haagom surađivalo uz fige u džepu. Tuđman je izručivanjem Hrvata iz BiH pokušao kreditirati slobodu domicilnih optuženika, a Račan je, u strahu od "desne revolucije", potpuno devalvirao iskrenost suradnje (slučaj Bobetko i slučaj Gotovina). Svi ti neriješeni poslovi ostali su u dotu Sanaderu. U tome ima ponešto pravednosti, jer koliko god je neprihvatljiva teza o etničkom čišćenju, toliko je notorno da je politika HDZ-a bila na tragu podgrijavanja političke klime koja po svim svojim atribucijama ne potiče povratak izbjeglih Srba. Mogu li se Tuđmanovi sljednici reformisti, ali i Hrvatska uopće, nositi s tolikim teretom a da pod njim posve ne posrnu?