MIRJAN DAMAŠKA, PROFESOR POREDBENOG KAZNENOG PRAVA NA AMERIČKOM SVEUČILIŠTU YALEU

Mirjan Damaška, profesor poredbenog kaznenog prava na sveučilištu Yale u Americi, poznat i kao stručnjak za zapovjednu odgovornost, za naš je list komentirao najnovije događaje na relaciji Haag - Hrvatska.

- Trebao bih optužnice najprije pažljivo pročitati jer bi sve drugo bila čista špekulacija u koju se ne mogu upustiti. Nadam se samo da političke posljedice toga koraka u Hrvatskoj neće sličiti onima u Srbiji, gdje su, poznato je, optužnice Carle del Ponte protiv nekih srpskih generala pridonijele porazu demokratskog bloka na izborima.

- Mogu reći tek toliko da okolnost što Gotovina nije dostupan Haaškom sudu, te što mu nije uručena optužnica, ne čini nikakve pravne smetnje za izmjenu optužnice.

- Za razliku od optužbi po hrvatskom pravu, kao i pravu velikog broja zemalja kontinentalne Europe, haaške optužnice ne trebaju sadržavati dokaze. Tome je tako u većini angloameričkih prava. Dovoljno je da tužitelj podnese sucu koji potvrđuje optužbu neke, ne vrlo zahtjevne, dokazne materijale. Sama optužba sadrži tek pravne kvalifikacije i činjenične tvrdnje bez dokaza. Tvrdnje o udruživanju u svrhu etničkog čišćenja mogu se, dakako, opovrgnuti na raspravi, ali ako se to udruživanje dovodi u vezu s čelnicima državne vlasti, jasno je da već sama optužba može proizvesti nepovoljne posljedice na ugled zemlje. To je, među ostalim, i razlog zašto Amerikanci ne žele potpisati pristupnicu Stalnom kaznenom sudu. Oni se ne boje zločina koji su počinjeni, nego mogućih optužnica koje bi se koristile u propagandne svrhe protiv Amerike.

- Općenito govoreći, optužbe s osnove udruživanja u zločinačku organizaciju zaslužuju mali komentar. Istina je da taj oblik krivnje ne spominje Statut, ali su ga suci izveli iz termina "poticanja i pomaganja" na zločin, odnosno oblika krivnje koji Statut Tribunala izričito spominje. Posljednjih godina taj je "kreativni" doprinos suda oblicima takozvane izravne zapovjedne odgovornosti postao omiljeno oružje tužiteljice Carle del Ponte. Optuženik je po tim propisima kriv za sve počinjene ratne zločine, čak i one čije izvršenje nije bilo u planu udruživanja, ako je bilo predvidivo da bi ti zločini mogli ipak proisteći iz plana. Tako shvaćeno zločinačko udruživanje frapantno podsjeća na jedan kontroverzni oblik krivnje u američkom pravu, pa je teško oteti se dojmu da se haaški suci nisu ugledali na taj američki izum.

- Po mom mišljenju, glavni razlog za popularnost tog oblika krivnje u haaškim tužiteljskim krugovima jest što uvelike olakšava dokazni teret optužbe. Ako se, na primjer, na neki način, pa i neizravnim dokazima, utvrdi da je postojao neki zločinački dogovor, nema nikakvih problema da se ratni zločini koje su počinili drugi automatski pripišu "udruženima". Kad bi se pak primjenjivali haaškim Statutom predviđeni propisi o poticanju i pomaganju, trebalo bi utvrditi konkretne veze optuženih s neposrednim izvršiteljima, što je u mnogim situacijama vrlo teško dokazati. Pojam zločinačkog udruživanja jedan je dokaz više za tvrdnju da je pojam zapovjedne odgovornosti neobično obuhvatan, pa je istina da se doista vrlo teško obraniti od optužbi po toj osnovi.

- Ispravan ishod postupka ovisi stoga u velikoj mjeri o osjećaju za tu mjeru i o političkoj tankoćutnosti tužiteljice pri izboru koga od nadređenih neposrednim izvršiteljima treba "označiti ili prozvati" kao ratnog zločinca. Očito se ide na politički i vojni vrh Hrvatske, sve do predsjednika Tuđmana. Podsjećam da je Petar Galbraith kao svjedok rekao da nije bilo etničkog čišćenja u Oluji. To nije mali argument kad dolazi od američkog veleposlanika.

Jadranka Jureško Kero