Podizanje optužnica protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača koje Haaški sud, po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti, tereti za zločine protiv čovječnosti i povrede ratnog prava i običaja koje su, a u "okviru zločinačkog udruženog pothvata", počinili na području tzv. Krajine u razdoblju od 4. kolovoza do 15 studenoga 1995. godine, nije nikoga, pa tako ni dežurne "domoljube", koji, usput rečeno, šute kao zaliveni, iznenadilo.

Da su optužnice takvog ili sličnog sadržaja stigle nekoliko mjeseci ranije, dakle u vrijeme vladavine "izdajničke" Račanove vlade, HDZ i "sateliti" bi, kao i u slučajevima Norac i Gotovina, digli na noge Hrvatsku. Organizirali bi prosvjede na kojima bi "tone" patetike izgovorili umirovljeni generali, oporbeni političari, čelni ljudi raznih stožera i udruga, a tražilo bi se i sazivanje izvanredne saborske sjednice, prekidanje suradnje s Haagom, raspisivanje referenduma i tko zna što još. Toga je HDZ-ova vlast, za razliku od prethodne koja se, usput rečeno, na svaki i najmanji "buu" ekstremnih desničara povlačila, pošteđena i nema naznaka da joj s te strane, bar zasad, prijeti bilo kakva opasnost, bez obzira što su optužnice ozbiljno "načele" i svetinju im zvanu Franjo Tuđman.

Iako je tvrdnja da se radilo o "udruženom zločinačkom pothvatu" neobjektivna i neprihvatljiva, ponajprije zbog toga što se radilo o oslobađanju svojih okupiranih dijelova, što je legalno i legitimno pravo svake države, pa tako i Hrvatske, mogući povod za takvu kvalifikaciju zasigurno je i činjenica da su za vrijeme i nakon "Oluje" počinjeni ratni zločini o čemu je, kao i o onima od ranije, znao i najviši državni vrh, ali uglavnom ništa nije poduzeto da se počinitelji sankcioniraju, nego su zločini zataškavani. Da se hrvatska vlast nije tako ponašala, vjerojatno bi izostala i navedena kriva te za našu zemlju opasna kvalifikacija o "zločinačkom pothvatu".