- Republika Hrvatska je od 1992. do 2000. godine stalno slala financijsku pomoć i naturalnu pomoć u opremi, stvarima, naoružanju, gorivu. To je bila financijska, vojna i socijalna pomoć Hrvatima u BiH, a sredstvima koja su stizala osiguravane su osnovne plaće i ratni dodatak pripadnicima HVO-a, skrb o stradalnicima rata, obiteljima poginulih branitelja i ratnim vojnim invalidima, izgradnja spomenika, dotacije za materijalne troškove izdataka javnih, znanstvenih, kulturnih institucija HRHB i hrvatske komponente u Federaciji, obnova zapaljenih crkava, plaće i materijalno opremanje zaposlenika "Monitora", izgradnja cesta, vodovoda i druge infrastrukture.

RH je kao donator samostalno odlučivala o veličini, sastavu, proceduri slanja pomoći, izboru banaka. RH je utemeljila poseban Fond za pomoć Hrvatima u BiH, s posebnim računom. Uz odobrenje i kontrolu najrelevantnijih političkih čimbenika, iz hrvatskog proračuna svake je godine preko MORH-a odobreni iznos prebacivan na poseban račun, koji je RH otvorila najprije u "Hrvatskoj ("Zagrebačkoj") banci" od 1993. do 1998. godine, a od 1998. do 2001. godine u "Hercegovačkoj banci".

Dakle, novac iz Hrvatske nije stizao u kuferima, kako to neki zamišljaju, nego preko bankovnog računa. Postojao je jedan račun, a ne stotine računa kako bi se dalo zaključiti iz optužnice, koja se u tzv. gospodarskom dijelu temelji na Izvještaju privremene upraviteljice "Hercegovačke banke" Toby Robinson. Broj toga računa bio je 999 999 999, a sredstvima koja su na njemu deponirana mogli su raspolagati potpisnici izravno ovlašteni od donatora RH. Postojali su neki drugi računi, ali oni nisu aktivirani. Preko toga računa prošao je cjeloviti iznos namijenjen za skrb o stradalnicima Domovinskog rata u 1998. godini, pa se čitajući tablice na strani 49. i 55. izvješća Toby Robinson, s lakoćom može ustanoviti što se zbilo s "prikrivenim" iznosom OSCE-u od 113 milijuna KM. Osim za tužitelja Mcnaira, tu nema nikakvog misterija.

- Naravno, jer postoje relevantna ovjerena izvješća o ukupnoj financijskoj i naturalnoj pomoći po godinama, od 1992. do 2000. godine. Službeni je podatak MORH-a da je na teret njegovih proračunskih sredstava za cijelo to razdoblje na ime pomoći Hrvatima u BiH izdvojeno 5,9 milijardi kuna, od toga je 4,91 milijarda došla u BiH, a oko 977 milijuna kuna MORH je izravno platio raznim dobavljačima iz Hrvatske za materijalne izdatke institucija i javnih ustanova u HRHB i Federaciji BiH. No, za pojedine godine u proračunu MORH-a, 1995.-1998. godine, nisu iskazani iznosi opreme i materijalno-tehničkih sredstava pristiglih iz RH, pa su apsolutni iznosi pomoći iz RH još veći.

Primjerice, tijekom 1995. godine preko MORH-a je osim nešto više od 1,085 milijardi kuna u financijskim sredstvima, stigao i 421 milijun kuna u materijalnim sredstvima, dakle, u naturalnoj pomoći u tehničkoj i intendantskoj struci. Ali, treba napomenuti da jedan dio naturalne pomoći upravo u toj 1995. godini nije stigao iz proračuna RH. Naoružanje i streljivo nije se kupilo novcem iz hrvatskog proračuna, nego je stiglo iz zemalja Bliskog i Srednjeg istoka, ponajprije iz Republike Irana, u riječku luku. Naravno, uz znanje i puno sudjelovanje SAD-a, iako je na snazi embargo na uvoz naoružanja iz Irana. Oružje i streljivo podijeljeno je između RH i bošnjačke strane u BiH, dakle za potrebe HV-a i Armije BiH.

Da su svi podaci o priljevu i utrošku sredstava iz Hrvatske precizno vođeni, potvrđuju i pokazatelji da smo za financiranje svih potreba HVO-a u 1994. godini raspolagali s nešto više od 1,031 milijardu kuna. Od toga je iz RH preko MORH-a stiglo 644.965.888 kuna ili 62,5 posto prihoda. Točno se zna da je na plaće i naknade pripadnicima HVO-a, s porezima i doprinosima i jednokratnim pomoćima otišla 706.898.691 kuna, a ostatak u materijalne troškove. Iz Hrvatske su 1997. godine preko MORH-a stigle 1,184 milijarde kuna. U 1993. godini ukupan prihod bio je 185,6 milijardi HRD , a ukupni troškovi za 18,8 milijardi HRD veći. Te je godine iz Hrvatske preko MORH-a stiglo blizu 17 milijardi HRD i k tome 268.770. DEM.

Precizno je u strukturi prihoda evidentirano gdje je i koliko novca primljeno od naših institucija i pojedinaca iz hrvatske dijaspore širom svijeta. U cijelom ovom razdoblju od 1992. do 1999. godine RH nikada nije ni planirala, ni slala novčanu potporu za isplatu mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, već isključivo za neto plaće pripadnicima HVO-a. Federacija BiH je od 1996. do 2001. osigurala tek jednu četvrtinu potrebnih sredstava, što se vidi iz Službenih novina FBiH i odobrenih proračunskih rashoda za obranu.

- O tome sam već nešto kazao. Ali, u vašem pitanju kao da je sadržana nevjerica da je najveća stavka u svakom godišnjem proračunu upravo bila plaće, porezi i doprinosi na plaće pripadnika HVO-a i stradalnika Domovinskog rata, te skrb o braniteljima i obiteljima poginulih branitelja. Uostalom, zar u tom razdoblju plaće vojnika HVO-a i stradalnika nisu bile i do tri puta veće od plaća bošnjačkih i srpskih vojnika u Armiji BiH i Vojsci RS!

Međutim, sasvim otvoreno treba reći da je više od 70 posto financijske potpore Republike Hrvatske Hrvatima u BiH, u drugoj polovici 1994. i tijekom 1995. godine, utrošeno na logističku potporu završnim oslobodilačkim operacijama Hrvatskih snaga, HV-a i HVO-a, "Cincar", "Zima", "Ljeto", "Maestral", "Južni potez" i "Oluja". One su rezultirale rušenjem Srpske krajine, ulaskom u Knin, deblokadom Bihaća i dolaskom hrvatskih snaga na domak Banje Luke. Hrvatske snage su za te operacije imale izravnu podršku SAD-a. Nakon operacije "Cincar", 1995. godine, na Livanjskom polju, osobno sam bio prisutan potpori, koju je u Livanjskom polju, na početku završnih operacija dao američki vojni izaslanik.

Taj dio prostora, napisao je u svojoj knjizi Richard Holbrooke, zadnje je noći pregovora u Daytonu, vraćen Srbima, koji su zauzvrat deblokirali Sarajevo i prihvatili mirnu reintegraciju Podunavlja u okrilje RH. Točno se zna cijena logističke i inženjerijske potpore oslobodilačkim operacijama zahvaljujući kojima je srušena Krajina i provedena mirna reintegracija Podunavlja. Zna se cijena kojom je zahvaljujući Rojsovoj inženjeriji uređena visoravan Dinare s koje su tenkovi mogli kontrolirati Knin. Utoliko, u ratnom razdoblju novac iz hrvatskog državnog proračuna nije bio samo pomoć Hrvatima u BiH, nego je zahvaljujući finacijskoj i naturalnoj pomoći iz Hrvatske, naoružani hrvatski narod u BiH 1992. godine zaustavio agresiju bivše JNA na hercegovačko-neretvanskom pravcu (oslobođenje Mostara), te na livanjsko-tomislavgradskom ratištu, čime je zaustavljeno daljnje prodiranje agresora prema RH, prema Pločama i Metkoviću, i prema Splitu.

- Evidentirani deficit i dubioze HVO-a nisu rezultat ničije bahate rastrošnosti, preusmjeravanja ili zlouporaba novčanih priljeva iz RH, već rezultat rata, prije svega završnih oslobodilačkih operacija, ali i neizmirenih obveza Federacije BiH prema pripadnicima HVO-a i Armije BiH u razdoblju 1997.-2001. godine na temelju godišnjih planova potreba. U završnim financijskim izvješćima 1995.-1997. lako se može ustanoviti rast deficita.

Primjerice, ratni i postratni deficit HVO-a na dan 1. siječnja 1998. godine iznosio je 905.801.723,03 kune. Neplaćeni porezi i doprinosi na plaće iz 1996. godine iznosili su 264.468.059 kuna, a neplaćeni porezi i doprinosi iz 1997. godine još 232.227.845 kuna. Usto, tu su obveze naknada prema skrbi u iznosu od 177.485.297 kuna, materijalni troškovi 141.766.137 kuna, te ostale neotplaćene obveze u iznosu od 52.067.682 kune. Navedeni su se doprinosi obračunavali na visinu plaća pripadnika HVO-a, koje su dugo bile u ravni s plaćama pripadnika HV-a, a tri puta veće nego plaće pripadnika Armije BiH.

Kako RH nije osiguravala novac za doprinose mirovinskom i zdravstvenom fondu za pripadnike HVO-a, a Federacija BiH je osiguravala samo 20 posto sredstava potrebnih za HVO i Armiju BiH, što nije dovoljno ni za prioritetne materijalne troškove, HVO je morao napraviti deficit, jer se doprinosi nisu imali otkuda namiriti. Da su se doprinosi obračunavali na razini plaća pripadnika Armije BiH, onda bi ukupni deficit bio tri puta manji, a deficit HVO-a bi bio deset puta manji od deficita Armije BiH. Skrb o stradalnicima Domovinskog rata i materijalni troškovi imali su apsolutni prioritet.