Jesmo li svi mi, građani Hrvatske, bili sudionici ili promatrači »zločinačkog plana«? Je li baš svima nama na umu bilo »etničko čišćenje« Srba i svih ostalih koji nisu Hrvati? I svi smo tako nehajno, možda i s radošću gledali paljenje civilnih kuća i pljačkaše iz vlastitih redova? I baš nam je svima bilo svejedno hoće li u nekadašnjoj tzv. krajini, dijelu nasilno otetom od matice zemlje, stradavati nevini civili? Možda smo se tome i radovali, potajice čak i »navijali« u svojim kućama da se popali što više imovine Srba, a njih što više, s naramcima u rukama ili na traktorima, prebjegne gdje stigne?! Ili smo podržavali izjavu što ju je nekoć davno izrekao jedan visoki, jako visoki državni dužnosnik, da će Srbi samo »odnijeti blato na svojim opancima«?!

Ma što govorila uvažena gospoda iz Haaga, nije baš tako. Nije nikada ni bilo, a neće ni biti. Haag je u najnovijim optužnicama protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača (nova, proširena optužnica protiv generala Gotovine druga je priča) konačno crno na bijelom iznio ono što su njegovi, nazovimo ih djelatnicima ali i oni koji taj sud izdašno financiraju, očigledno od prvog dana i mislili: da je Hrvatska jedna mala, divlja i ksenofobična država koja je naumila istjerati sa svog teritorija sve nehrvatsko. Povijesna je činjenica da je ta ista mala i »divlja« Hrvatska barbarski napadnuta, spaljena, a mnogo nevinih ljudi poubijano kamama i sjekirama. No to se Haaga previše ne tiče.

S vremena na vrijeme nam iz velike haaške zgrade okružene vodoskokom daju, doduše, do znanja kako shvaćaju da je i naša država bila napadnuta i da smo se morali braniti. Doduše, mlako nam to priznaju. Možda misle da smo trebali odmah istaknuti bijelu zastavu i kleknuti pred barbarima iz JNA i četničkim idejama o »velikoj Srbiji«. Ali, Hrvati su baš nekakav čudan narod: stali se naoružavati kako su znali, uglavnom ilegalnim kanalima, ne bi li obranili svoju mnogima primamljivu državu. A nekima to u međunarodnoj zajednici, ma koliko šutjeli o tome, nikada nije odgovaralo. Unatoč onome što su i sami viđali na svojim televizijskim ekranima, okrećući glavu s gađenjem, jer se tamo negdje na brdovitom Balkanu kolju neka ista plemena. »Bit će mesa, klat ćemo Hrvate«, jezivi stihovi zauvijek urezani u pamćenje svakoga tko je ovdje živio, nisu se previše dojmili dobrog dijela tog demokratskog i razvijenog svijeta.

Nitko civiliziran neće reći da se jedan zločin može pravdati drugim zločinom. Nitko ne može reći da se u vojno-redarstvenim akcijama kojima se oslobađao dio okupiranog hrvatskog teritorija nisu događali zločini. I da nisu stradali mnogi nevini srpski civili koji nisu trebali stradati. Taj dio jest sramotan za povijest mlade hrvatske države.

Čim u Zagreb stignu nove haaške optužnice, u cijeloj se državi temperatura digne do usijanja; tako je bilo i prije, tako je i ovaj put. No, razlika je ipak u tom »malom« detalju, »maloj« rečenici o »zločinačkom planu«. Uz već standardno neodobravanje postupaka Haaškog suda iz većine političkih stranaka i standardnog »zalaganja za poštivanje zakona« koji uključuju i suradnju s Haaškim sudom, u ovoj tužnoj priči o novim optužnicama posebno su zanimljive dvije reakcije.

Čak i oni koji se dosad uglavnom nisu petljali u politiku, jer su se bavili svojom strukom, sada ogorčeno prosvjeduju. Naime, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca »zaprepaštena je iznesenim kvalifikacijama protiv hrvatskih generala« i odvraća Haagu da su njegove kvalifikacije »monstruozne, nemoralne, lažne i vrijeđaju dostojanstvo hrvatskog naroda«. Liječnici poručuju Haagu da te kvalifikacije »znače rušenje temelja i obečašćivanje dostojanstva cijelog Domovinskog rata«, jer bi prema tome što sada Haag govori Hrvatska »bila stvorena na ratnom zločinu«. A to nije istina. Hrvatska nije stvorena na ratnom zločinu, ona je cijenu za svoju samostalnost skupo platila. To ne treba ponavljati, ta je istina ugrađena u njezine temelje.

A sada Pašalić – koji je uz vojni orkestar i s lažnim obećanjima o brzom povratku ispraćao na aerodromu Kordića i još neke – optužuje i ovu, Sanaderovu vladu za »veleizdaju«, jer je tobože »prihvatila političke kvalifikacije u optužnicama«. To jednostavno nije istina; Sanader je odmah javno kazao da Vlada ne prihvaća stav Haaga o naravi Domovinskog rata. Ali je isto tako rekao i da će se Vlada boriti na Haaškom sudu kao jedinom meritornom mjestu. Sanader je potpuno u pravu, a Pašalić potpuno u krivu. Jer, kada bismo kotač povijesti okrenuli unatrag, mogli bismo reći, njegovim rječnikom, da je Pašalić bio prvi »veleizdajnik«. Poštujući naredbu predsjednika Tuđmana, upravo je Pašalić otpratio »naše dečke« u Nizozemsku, obećavajući im skori povratak. Samo je nekima od njih zaboravio reći da imaju kartu u jednom smjeru.