I dok su generali Čermak i Markač u Haagu, gdje bi da je živ završio i Franjo Tuđman, što smo već poodavno naslućivali, ali ne i očekivali da, mimo svake pravne prakse i etike, Carla del Ponte optuži mrtvog čovjeka kao kreatora »zločinačkog plana«, jer se on, dakako, od inkriminacija da je »kum« ne može obraniti, Hrvatska se ponovno razdire svojom slikom u razbijenom zrcalu.

Tezu da se u »oslobodilačkom ratu ne mogu počiniti zločini«, danas zastupaju tek atavistički prirepci jedne propale politike, poput marginaliziranog Pašalića i njemu sličnih koji danas Sanadera, jednako kao jučer Račana, nazivaju veleizdajnikom. Premijer već neko vrijeme papagajski citira svog prethodnika Račana tvrdeći kako se »optužnice mogu pobiti samo u Haagu«. Dakle, nema sumnje, zločini su počinjeni, i za njih valja odgovarati, no jesu li bili »organizirani«, jesu li ih politički vrh, vojska i policija zajednički isplanirali i provodili?

Negdje iz osmoškolskih čitanki u sjećanje mi dopire priča o partizanu koji je zbog zime ukrao šal, a njegovi su ga drugovi, da bi dokazali pravičnost i nevinost svog kolektiva, strijeljali. Tako je krivica individualizirana, ma koliko kazna za počinjeno djelo bila drakonska. Oni stvarni partizani poslije rata su, bez suda, pobili na desetine tisuća svojih sunarodnjaka koji su bili »na drugoj strani«. Dugo se to tajilo, no nema sumnje da su ta masovna ubojstva bila dobro organizirana od najvišeg državnog vrha, te su ona, iako je u njihovoj pozadini bilo i individualnih činova osvete, kolektivni zločin onih koji su ih zapovijedili.

Da je Hrvatska 1991. bila izložena velikosrpskoj agresiji, ne treba posebno dokazivati, a tko je krivac tome najbolje svjedoči popis stanovnika u Scheveningenu gdje Slobodan Milošević predvodi srbijansku političku, vojnu i policijsku vrhušku koja je komadala Hrvatsku. Odgovornost je opet kolektivna, ali ne cijelog srpskog naroda, već tadašnjeg srbijanskog režima i njegovih satelita u Hrvatskoj. Kada je došlo do Oluje, proradile su ne samo frustracije četverogodišnje okupacije, već i osveta koja je na valu pogrešno proglašene kolektivne krivnje Srba rezultirala prevelikim brojem zločina koji su do danas ostali nekažnjeni.

Iako svaka žrtva ima ime i prezime, te zaslužuje individualni pijetet, 150 poginulih koliko se spominje u optužnici za »zločinački pothvat« nakon Oluje ne može se nazvati organiziranim pogromom. Tako je do sada mislio i Haški sud, pa je, u odnosu na pripadnike drugih vojski, relativno mali broj časnika iz Hrvatske u pritvoru. Tamo nije završio niti jedan njezin političar, a bez obzira što je fizičkim nestankom Tuđmana i Šuška nestalo za Haag potencijalno najzanimljivijih osumnjičenika. No Carla del Ponte substitut nije potražila u nekom od bivših premijera, ministara ili stranačkih prvaka, kao što je to slučaj sa srbijanskim ex predsjednikom Milutinovićem ili pak Vojislavom Šešeljem i »sitnim« krajinskim ribama poput Mile Martića.

Bez sumnje, mozgovi i kreatori rata, dakle glavni krivci za patnje kako hrvatskog tako i srpskog naroda sjedili su do jučer u Beogradu, a danas su na »službenom putu« u Haagu. No, slikovito rečeno, da je priča o partizanu kojeg su streljali zbog ukradenog šala bila obavezna lektira u HV-u, danas bi haški pritvor bio jednonacionalan. Krivnja bi bila individualizirana, a kolektivitet ne bi morao u razbijenom ogledalu tražiti svoju izgubljenu nevinost.