Tragična pogibija makedonskog predsjednika u BiH prouzročila je neplanirano – iako posve razumljivo – otkazivanje najvažnijega međudržavnog događaja otkada se HDZ vratio na vlast. Istoga dana, naime, kada je poginuo Boris Trajkovski, premijer Ivo Sanader trebao je obići gradilište Staroga mosta u Mostaru. Posjet je otkazan: tragedija je potpuno zasjenila sve ostalo, ne samo u BiH, nego i u cijeloj regiji, pa je Sanader zaobišao Stari most. Je li taj simbolički čin iz rasporeda ispao zato što nije bilo novinara da zabilježe što je Sanader bio spreman odgovoriti, ili zato što i nije imao što reći, jednom će se zasigurno doznati. Ali valja zapamtiti da Stari most ostaje Sanaderova neispunjena obveza – i to, zbog mučnoga usuda Europe kojemu upravo svjedočimo, svakoga dana sve više.

Jer, kontekst za tumačenje već gotovo davnoga hrvatsko-bošnjačkog rata danas je kompliciraniji – i zloćudniji. Nije to više tek olinjalo, odavna potvrdno odgovoreno pitanje – je li Hrvatska rušila i razarala BiH, zajedno s njegovim ovdašnjim unutarnjepolitičkim nastavkom: što sa saborskom Deklaracijom o Domovinskome ratu, tim jedinstvenim činom političke cenzure u zemljama europske ambicije poslije 1990. Najmanje su tri dodatna ključna orijentira zbog kojih baš Sanader na Starome mostu treba izraziti kolektivno kajanje.

Prvi, najzlokobniji: da odnosima kršćana i muslimana u cijelome svijetu, ma koliko pristojni to ne željeli izgovoriti, ovladava ranije nepoznato, bombama prizvano nepovjerenje. Politički teroristi obiju strana polako uspijevaju u podlome naumu da zločine predstave kao vjerski rat. Nema civilizacija danas veće zadaće od napora da ne prihvati takvo lažno, duboko blasfemično tumačenje. Jasna Sanaderova osuda zločinačke politike Tuđmanova HDZ-a baš na Starome mostu u Mostaru bila bi blistav regionalni prinos tome zajedničkom naporu civilizirana svijeta – i, valja ovdje reći, sukladan mudrim Mesićevim potezima, koji ovih dana putuje arapskim svijetom, uspostavljajući Hrvatskoj toliko potrebnu ravnotežu između sve suprotstavljenijih Zapada i Istoka.

Ali Sanader je dužan govoriti jasno i zbog posve lokalnih razloga: jer to nije učinio Račan. Dosljedno nedorečen, bivši premijer jest posjetio Stari most, obećao, pa čak i ispunio obećanje o novčanoj pomoći, ali je uime Vlade odbio preuzeti moralnu odgovornost za hrvatsku avanturu u BiH, kao da je premijer Malezije, a ne zemlje u čije je ime srušen Stari most. Sada to mora učiniti Sanader, predsjednik stranke koja je i krenula pripajati dio susjedstva. Njegova je odgovornost utoliko veća.

To nije sve. Postoje i politički posve pragmatički razlozi, koji nimalo ne prljaju moralni izazov stupanja na novopostavljenu kaldrmu pola stoljeća staroga srušenog spomenika. Na ideološkoj razini, naime, HDZ BiH i danas je Šušak-Bobanova stranka. Iako osobno posve svjesni da igraju odavna izgubljenu igru, čelnici te udruge političkih čudaka naprosto nemaju drugoga ideološkog uporišta žele li ostati na vlasti, nego guslati o epohalnoj hrvatskoj ugroženosti u Federaciji BiH, pa time možda i nehotice opravdavati sve što su u susjedstvu počinili »naši«. Sanader, međutim, već ih je krenuo trijezniti: u Mostaru je, ne trepnuvši okom, pozvao HDZ BiH da prestane slijediti, pa čak i praštati, repove pašalićizma. Korak dalje: jasan, državnički govor na Starome mostu, kakve šef HDZ-a uistinu znade proizvoditi, bio bi zasigurno jedan od posljednjih čavala u lijesu zločinačke organizacije koja je otvarala logore, rušila džamije i zatirala gradove.