Osam godina naši su se političari, policajci i suci pravili mutavi: nije se htjelo kazniti počinitelje zločina nakon Oluje! Po logici da "ne treba roniti suze za ubijenim Srbima, jer su i oni ubijali naše", što se protivi ljudskosti i razumu, pokušavalo se zataškati što se zataškati ne da. Rijetki sudski procesi koji su bili vođeni samo da se Haagu zamažu oči okončani su farsom, pa zločinci što su ubijali radi osvete i/ili pljačke šeću na slobodi. Slobodu su, međutim, izgubili generali Čermak i Markač, a i ono što Gotovina uživa nikako se ne može nazvati slobodom. Tužitelji će inzistirati na tome da su oni kao ključni ljudi, sukladno načelu objektivne odgovornosti, znali ili morali znati za ono što se događalo na terenu, jer su obnašali tu i tu zapovjednu dužnost. Ono što bi Čermaka i Markača sigurno spasilo robije jest pisani dokaz da su hijerarhijski višu instanciju izvijestili o počinjenim zločinima nad civilima, a nižoj od njih odmah naredili istragu. U nedostatku tih dokumenata odvjetničkom timu Čede Prodanovića, uza svu silu svjedoka koji će svjedočiti u korist optuženog Čermaka u prvome redu, bit će teško pobijediti optužbu. To priznaje i sam Prodanović, svjestan da je sve otišlo predaleko, pa je svako strpljenje u Haagu dogorjelo. Traži se krivac za smrt 410 ljudi!