U proteklih tjedan dana u međunarodnoj se politici dogodilo nekoliko važnih stvari koje govore Hrvatskoj kako da najučinkovitije ostvari svoje ključne ciljeve.

Kada je riječ o Europskoj uniji, jako je važno da se cijela rasprava ovog proljeća ne svede na ekspertize o famoznom avisu. O tom se tehničkom dokumentu - koji Europska komisija objavljuje, a u kojem piše je li neka zemlja sposobna za pregovore o punopravnom članstvu ili nije - u Hrvatskoj već mjesecima piše i govori. Političari, a onda i mediji svaki tjedan donose neke nove obrate pa stalno imamo nove detalje; da će avis biti pozitivan, ali uvjetovan, pa onda da neće, nego da je ta uvjetovanost djelomična... U sveopćoj opsjednutosti avisom i »slučajem Gotovina« izgubila se »šira slika«: kada to i zašto zemlja postajem dijelom kluba sa zajedničkim pravilima?

Nema nikakve sumnje da je suradnja s Haaškim sudom ključna, no prošli je tjedan hrvatska vlast sasvim ispravno izvijestila Europsku komisiju o napretku u ispunjavanju svih političkih kriterija: što je učinjeno i što se planira u reformi pravosuđa, povratku izbjeglica i njihove imovine te suradnji sa susjednim zemljama. Europski uspjeh Hrvatske mjeri se i mjerit će se po sveukupnosti prihvaćanja i provedbe određenih standarda ponašanja u svim sferama života. Uspije li Sanaderova vlada nametnuti takav pristup rješavanju problema, svima će biti lakše, a moći ćemo se riješiti mnogih zabluda i nepotrebnih demagogija. Poput one o rasprodaji hrvatskoga bogatstva strancima. O tom pitanju najbolje je pitati hrvatske gospodarstvenike.

U Privrednom vjesniku dobar je odgovor ponudio uspješan poslovni čovjek Emil Tedeschi, šef Atlantic grupe, podsjetivši da danas u globalnom svijetu kapital nema nacionalnu zastavu. Bilo kakvo administrativno zatvaranje ili bilo kakva ksenofobija prema stranom kapitalu ili prema stranim kompanijama, pogrešna je, rekao je Tedeschi. Uostalom, nije on izmislio toplu vodu.

Europska unija, čiji dio želimo postati, na to je već dala odgovor kroz načelo slobodnog zajedničkog tržišta. S druge strane, ono što država ne želi prodati jer to smatra nacionalnim bogatstvom, ne mora. U Hrvatskom će slučaju to najvjerojatnije biti šume, obala i otoci. Francuzi su, na primjer, izabrali vinograde. Njih ne daju na prodaju jer pravi šampanjac jednostavno ne može biti njemački ili britanski.

Tragedija u Madridu samo pojačava uvjerenje kako je krajnje vrijeme da se Hrvatska istinski integrira u međunarodnu zajednicu jer se jedino tako može učinkovito zaštititi od suvremenih opasnosti. Zato je važno da se državni vrh napokon odlučio na promjenu dosadašnjeg ustroja Hrvatske vojske po modelu JNA koji se koncentrira na obranu od napada susjednih zemalja. NATO stalno tjera Hrvatsku na neke reforme koje će stajati mnogo novca, kako to navode kritičari hrvatskog ulaska u NATO. No, naravno, odgovora na pitanje koliko se novca troši na dotrajalu tehniku i opremu - nema. Kao ni na pitanja koliko se troši na stare tenkove koji se praktički ne mogu pomaknuti, a koliko na održavanje brodova koji plove na specijalno gorivo iz bivšeg SSSR-a, pa su praktički neupotrebljivi.

To što imamo veliku, dugačku i lijepu obalu načelno je dobra vijest. Sa sigurnosnog aspekta to je izuzetno loša vijest jer tu obalu trenutačno nismo u stanju kontrolirati. Prošle je godine, međutim, za domaću politiku bilo najvažnije administrativno proširiti jurisdikciju na Jadranu. O ostalim se implikacijama naravno nije razmišljalo.

Hrvatski stoga može birati: ili će se priključiti toj jezgri ili će ostati »vani na hladnom« i iznova tvrditi da je svijet nepravedan baš prema njoj. Zabijanje glave u pijesak i stalno ponavljanje kako ne damo da naši dečki ginu u Iraku neće smanjiti opasnost od terorizma.

Filozofija hrvatskog približavanja ključnim integracijama stoga se ne smije svoditi na raspravu o sadržaju avisa i krajne opasnu tvrdnju predsjednika Sabora Vladimira Šeksa da bi, »kada ne bi bilo "slučaja Gotovine", EU već izmislio nešto drugo«. Napokon, u EU se ne ulazi da bi se odmah preko noći postalo uspješnim i bogatim. U EU se ulazi onda kada se ocjeni da su pretpostavke za to već napravljene u samoj zemlji. U dosadnom političkom žargonu to se zove »proces približavanja EU i ispunjavanje potrebnih ekonomskih i političkih kriterija«. Zato ovo proljeće nije najvažniji samo sadržaj jednog avisa.