- Nisam upoznat s pojedinostima, ali znam da su generali Markač i Čermak u Haagu, a general Gotovina i dalje u bijegu. Jedan sam od onih koji su se uporno zauzimali za osnivanje Haaškog suda i duboko vjerujem da ta institucija ima smisla i da će istina isplivati na površinu. Prema mom mišljenju, Haaški je sud uvjet stabilnosti na područjima bivše Jugoslavije i rezultati njegova rada se već vide. Optužnice ne želim previše komentirati jer se one potvrđuju ili opovrgavaju samo na sudu u Haagu. To što bismo željeli vi ili ja, druga je priča.

- Nije pametno da ja kao svjedok govorim o tome što sam rekao u sudnici iako se, istina, već zna mnogo. Želim da se napokon dozna istina i da oni koji su krivi za strašne zločine budu i kažnjeni. Zbog toga ću uvijek biti svjedokom tužiteljstva procijenim li da to ima smisla te pridonosi istini. Nitko od hrvatskih službenih predstavnika sa mnom nije tijekom mandata bivše, a ni sadašnje vlade, kontaktirao i bilo bi neumjesno da govorim što bi bilo kad bi bilo. Istinu ću ponoviti za svakoga jer sam bio svjedokom dobrih i kvalitetnih događaja tijekom moga veleposlaničkog mandata u Zagrebu, ali isto tako, na žalost, i svjedokom neugodnih i nepotrebnih situacija.

- Da se na ovo odgovori, trebalo bi puno prostora. Želim naglasiti da Oluju, po mom mišljenju, treba promatrati u kontekstu onoga što je prethodilo vojnoj operaciji. Često se zaboravlja tko je započeo rat, tko je okupirao hrvatski teritorij i koliko se napora ulagalo u mirno rješenje situacije u "Krajini". U četiri godine okupacije nagomilalo se frustracija s hrvatske strane jer nije prirodno da međunarodno priznata država nema potpunu kontrolu nad svojim teritorijem. I sada se uzrujam kad se sjetim koliko smo mi iz Amerike, te Rusija i europske zemlje, uz potporu predsjednika Tuđmana, pokušavali na miran način reintegrirati "Krajinu". Ti ljudi, poput Mladića i Babića, ne znam kako da ih uopće nazovem, nisu imali ni elementarne pristojnosti da prime naše prijedloge ili saslušaju naša nastojanja da se sve riješi na civiliziran način. Milan Martić nije želio niti čuti za pregovore i za mirna rješenja.

- Rekao sam da smo odlično surađivali s hrvatskim vrhom i, premda nisam siguran da su oni bili oduševljeni tim odugovlačenjem u nastojanjima da se mirnim putem riješi "Krajina", priznajem da je Tuđman bio kooperativan i strpljiv. Vojni dio Oluje, cijeli tijek i rezultati bili su zadivljujući i, unatoč nekim prigovorima iz svijeta, sve je proteklo na onaj način na koji bi se reagiralo da je bilo koja zapadna zemlja reintegrirala svoj vlastiti teritorij. Međutim, nakon Oluje, počele su se redati situacije zbog kojih danas ispašta Hrvatska. Točno je da je bilo zločina, bilo je paljenja i uništavanja imovine. Ja sam, s ljudima iz američkog veleposlanstva, bio u Kninu i okolnim selima i vidio sam puno toga što me zaprepastilo, začudilo i "zaboljelo".

- Znam što mislite, ali Knin je i prije Oluje bio prazan. Nije bilo ljudi u tom gradu. Možemo se mi satima verbalno nadmudrivati, ali vam ponavljam da sam bio svjedokom i vidio sam paljenja i uništavanja imovine. Uime svoje zemlje upozoravao sam predsjednika Tuđmana, slao sam stalno poruke s terena da se to zaustavi, spriječi, kazni. Bio sam svjestan da će upravo to ponašanje hrvatskih vojnika nakon Oluje biti omča oko vrata i nešto što će biti teško zaboraviti, izbrisati ili ne kazniti. Na žalost, nije me se slušalo. Od miljenika hrvatske vlasti i predsjednika Tuđmana, čije sam povjerenje uživao i bio rado priman na Pantovčaku, postao sam preko noći državni neprijatelj broj 1.

- Ne, ne znam je li to bilo službeno, to ne mogu reći. Samo znam da je nakon Oluje bilo zločina i da službena politika nije dovoljno snažno reagirala na to, a tvrdim da je mogla. Tuđman je bio autoritet, kontrolirao je cijelu državnu upravu i mislim da je mogao zaustaviti neke događaje. Dobro, možda postoje službeni dokumenti da je on to tražio, pa onda ne treba biti u strahu i dovoljno ih je dostaviti Tribunalu. Nakon Oluje potpuno se promijenilo mišljenje o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj i bilo je teško, i uz najveću prijateljsku želju, osporavati tezu o kršenju tih prava. Nije tajna da su nakon Oluje zahlađeni i odnosi s Washingtonom i da predsjednik Bill Clinton nije službeno pozvao Tuđmana u Bijelu kuću. Vaš je predsjednik radije slušao savjete ljudi oko sebe, ali i iz svijeta, koji mu nisu činili dobro ili su ga navodili na različita lobiranja koja nisu donijela rezultate. Tada je procijenjeno da je predsjednik Tuđman izabrao izolaciju zemlje radije nego da se suoči sa zločinima koje su počinili pripadnici Hrvatske vojske.

- Bio sam na terenu i vidio sam vojnike u hrvatskim vojnim odorama.

- Uvijek sam ponavljao da narod ne može biti kriv zbog onoga što su učinili pojedinci, pa ni zbog službene politike. Sve bi bilo drukčije da se pametnije postupilo te 1995. godine pa danas Haag Hrvatskoj ne bi bio za vratom. Velika je šteta počinjena za Hrvatsku nakon Oluje i uvjeren sam da bi - to je isključivo moje mišljenje - predsjednik Tuđman, da je živ, vjerojatno dobio optužnicu iz Haaga. Hrvatski narod treba znati da ono što se negativno dogodilo nakon Oluje nisu počinili Hrvati kao narod, nego pojedinci s imenom i prezimenom. Zbog toga ta grupa ljudi ili pojedinci trebaju biti kažnjeni.

- Ne, ne mislim da će optužnice narušiti hrvatsku samostalnost. Ona je neupitna i to je svima jasno, a naravno i tužiteljstvu u Haagu. Treba biti politički zreo i prihvatiti ono što nije bilo dobro. Račanova je vlada napravila puno na suradnji s Haagom, povratku Srba i njihove imovine, a koliko pratim, mislim da je i Sanaderova vlada nastavila istim putem. Dobro poznajem gospodina Sanadera, odlično sam surađivao s njim dok sam bio veleposlanik u Zagrebu i želim mu uspjeh. I premijerove izjave potvrđuju da treba nastaviti surađivati s Haagom te da to ne znači da su svi za koje su optužnice podignute odmah i krivi. Jedino se to u Haagu može i dokazati te se zato čudim što se general Gotovina skriva.

Jadranka Jureško-Kero

- Znate, meni se čini da bi upravo general Gotovina mogao najbrže biti oslobođen. Ima puno nelogičnosti u optužnici protiv njega. Ima li on dobre odvjetnike i što mu oni savjetuju, to ne znam, ali sjećam se da nakon Oluje nisam vidio Gotovinu u Kninu. Zar on nije bio u Bosni i Hercegovini? Tko može osporiti njegovo vojničko znanje i pravo na akciju koja je pokrenuta i odlično izvedena? Je li on znao što se poslije događalo, to je meni teško odgovoriti, ali uvjeren sam da bi u Haagu Gotovina imao dobre izglede da pobije optužnicu.

- Da, bilo mi je lijepo u Zagrebu. Predivna je Hrvatska, more, otoci... Stvarno sam uživao. Zadnji put bio sam 2001. godine tri dana s obitelji u Dubrovniku i Stonu. Volio bih opet doći. Razumljivo mi je da su na mene kao na američkog veleposlanika drukčije gledali i pozivali me u društvo nego što je to bilo nakon prestanka moje dužnosti.

Prvi američki veleposlanik u RH Peter Galbraith nije više djelatnik State Departmenta i nije zaposlen u američkim državnim službama. Živi s obitelji u Washingtonu i tvrdi da se osjeća kao da je u mirovini, iako je otvorio ured za međunarodno pravo i pregovaranje. Trenutačno aktivno radi na uspostavi boljih odnosa između Istočnog Timora i Australije, a specijalnost su mu i Kurdi.