Blago Hrvatskoj, Hrvatima i ostalim građanima države bez obzira na etničku pripadnost (onim spomenutima u Ustavu i onima koji to nisu). Doista nemaju pametnijeg posla od konzumiranja »zabave« koju joj svako malo priređuje netko iz obavještajne zajednice. Službe koje bi po definicji trebale biti samozatajne da samozatajnije ne mogu biti, u nađem su »miljeu« prometnute u glavene proizvođače skandala. Njihovi visoki predstavnici glavne su face oko kojih okolišaju i njihovi kontrolori - političari, bojeći ih se »pritisnuti« i onda kada imaju više nego dobar razlog za to.

To s jedne strane može sugerirati kao na domaćoj javnoj sceni, pogotovo političkoj, svatko na položaju ima nekog putra na glavi pa se boji da ne bude »razvaljen« i provaljen kada stane na žulj nekom obavještajcu. No, to možda govori i o sindromu podaništva, gdje na društvenoj sceni špijuni imaju povlašteni položaj i zamjetan ugled zbog djelovanja u samom centru moći obavijenog tajnovitošću, što pak u znatnom dijelu pučanstva, još uvijek nenaviklom da u demokratskom duhu stvari postavi na pravo mjesto, izaziva strahopoštovanje.

Afera Turek tako se čini još jednim pokušajem sakaćenja demokracije, ovaj put tim ozbiljnijim što su u središtu svega čovjek kojem je bila zadaća doznati gdje se nalazi general Gotovina i novinari koji su praćeni i »interno« optuženi da su surađivali sa stranim obavještajcima dezinformirajući javnost o generalovim boravištima u Hrvatskoj. Da stvar bude još zanimljivija u »drugom krugu« ovog istog »pakla« smješten je i scenarij suprostavljanja novinara i novina, gdje su na jednom polu »Nacional« koji brani smjenjenog ravnatelja POA-e Franju Tureka a na drugom EPH, uz »statiranje« još nekolicine novinara i novinskih redakcija.

Predsjednik Mesić, premijer Sanader, ali i ministar unutarnjih poslova Marijan Mlinarić, ne mogu se više skrivati. Javnost očekuje suvisle odgovor i konkretna djela: i o Tureku i o cijelom slučaju. Ako je istina, a zašto mu ne vjerovati kada se i o njegovoj koži radi, da je novinar »Globusa« Gordan Malić informaciju o Turekovom popisu i vjerojatnoj »prezentaciji slučaja« za najviše dužnosnike dobio iz saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, što znači da su političari o tome informirani, tada nitko više ne može sakriti tragove. Činjenice jednostavno traže da ih se posloži.

Treba, dakle, odgovoriti na pitanja tko je odobrio prisluškivanje i s kojim ciljem, što se novinarima stavlja na teret i s kakvim »dokazima«, zašto ih se nije hapsilo ako su dokazi bili tako uvjerljivi da je i ministar Mlinarić javno ustvrdio kako su novinari objavljivali dezinformacije podmetnute od stranih špijuna, tko će snositi odgovornost nakon što se utvrdi da je riječ o još jednom manipulaciji makar i bivšeg obavještajca, tko zapravo kontrolira obavještajnu zajednicu, da li će početi padati političke ostavke za nefunkcioniranje odnosno zloupotrebu sustava i, posljednje ali ne i zadnje, ima li šanse da u izgledno vrijeme hrvatski obavještajci doista rade svoj posao pod javnom kontrolom a ne da izigravaju balkanske špijune koji se, zbog vlastitih ili tuđih interesa, zajedno sa svojim prijateljima i »jatacima« poigravaju i s politikom i s javnošću.