Vjesnik: 19. 03. 2004.

Sanaderovo smirivanje duhova

Potpuno nediplomatski, želeći valjda iskazati sreću činjenicom da je ova vlada za samo tri mjeseca već »došetala« i do Izraela, godinama tradicionalno nesklonog Hrvatskoj, ponajprije zbog Tuđmanova režima, Žužulu su se omakle izjave kojih se ne bi postidjela ni tvrda američka administracija. Ministru vanjskih poslova bi bilo najbolje da se u dogledno vrijeme suzdrži od izjava

ANDREA LATINOVIĆ

Život izraelskog ministarstva vanjskih poslova bio bi mnogo lakši kada bi svi ministri vanjskih poslova koji nas posjećuju govorili kao hrvatski ministar«, oduševljeno je komentirala novinarka jednog uglednog izraelskog lista, nakon posjeta našeg ministra vanjskih poslova Miomira Žužula toj državi. Izraelci očarani, a u Hrvatskoj zaprepašteni ministrovim izjavama. Jer je Žužul - tko zna iz kojih razloga - rekao nešto za što će kasnije Vladin glasnogovornik kazati da zapravo nije dobro shvaćeno. A što bi, uostalom, Vlada i mogla drugo reći negoli da njezin istaknuti član, koji putuje svijetom i razgovara s bjelosvjetskim dužnosnicima koji kroje kartu Europe i svijeta, nije u javnosti dobro protumačen?

Potpuno nediplomatski, želeći valjda iskazati sreću činjenicom da je ova vlada za samo tri mjeseca već »došetala« i do Izraela, godinama tradicionalno nesklonog Hrvatskoj, ponajprije zbog Tuđmanova režima, Žužulu su se omakle izjave kojih se ne bi postidjela ni tvrda američka administracija. Ministar je nespretno kazao kako »Palestinci trebaju pronaći vodstvo koje će pregovarati s Izraelcima i postići mir«. Drugim riječima, otvoreno je negirao djelovanje dugogodišnjeg predsjednika Palestinske samouprave Yassera Arafata, kojega upravo Palestinci smatraju svojim vođom.

Žužul je time odmah pobrao simpatije Izraela, ali i verbalne »pljuske« iz domovine, koje su promptno stigle na njegovu adresu. S pravom je Ured predsjednika Mesića, koji ipak, sviđalo se to ili ne Banskim dvorima, sukreira vanjsku politiku, a u tome se - otkad je u predsjedničkoj fotelji - prilično dobro i snašao, odmah ukorio Žužula i upozorio kako će nakon povratka s puta doći na »raport« na Pantovčak.

Na noge su, dakako, skočile i neke političke stranke u Hrvata, ne možda stoga što su jako »pogođene« Žužulovim diplomatskim gafom, nego vjerojatnije stoga da poentiraju na tom ministrovu autogolu, a samim time da malo »posole« i Sanaderovoj vladi. IStina, šef SDA u Hrvatskoj i zastupnik Šemso Tanković ozbiljno je zaprijetio Vladi kako bi joj mogao uskratiti podršku, jer je Žužul »otvoreno stao na stranu Izraela«. Dobro, premijer je to s Tankovićem riješio, ali je sada otvorena i druga fronta - akreditirani veleposlanici u Hrvatskoj gotovo su uglas zavikali kako je Žužul promašio metu.

Želeći se obraniti od napada, nes(p)retni je ministar objasnio kako je samo iskazao stavove Hrvatske identične stavovima EU-a. To je dodatno razbuktalo požar u velEposlanstvima i stranačkim središnjicama.

Žužulu bi bilo najbolje da se u dogledno vrijeme suzdrži od izjava. To mu, naime, otkad je postao hrvatski šef diplomacije i nije prva nesmotrenost (slučaj s novinarem Hine i ministrova intervencija, potom izjave o generalu Gotovini), ali najozbiljnija dosad svakako jest.

Žužul je zapravo potvrdio tezu kako je premijer Sanader, osim što je predsjednik Vlade, ujedno i njezin najbolji ministar vanjskih poslova. Dosad se hrvatska javnost već imala prilike uvjeriti kako je premijer osobno i najuspješniji glasnogovornik svoje vlade. Govori precizno, konkretno i jasno, a u delikatnim se pitanjima, zahvaljujući dugogodišnjoj diplomatskoj verziranosti i političkom iskustvu, također snalazi kao riba u vodi.

Budući da je ministar Žužul u nekim situacijama, kao što je ova posljednja, pokazao kako je ipak korak-dva u svemu tome iza svog šefa, realno je očekivati kako će Sanader i ovom prigodom morati spašavati situaciju i smirivati uzburkane duhove. Kako se premijer u ova tri mjeseca pokazao kao političar koji radi usporedno na nekoliko razboja, od premijerovanja preko glasnogovorništva do vanjskopolitičkog djelovanja, možemo očekivati kako će uskoro uskočiti i u neki drugi ministarski stolac. Primjerice, mogao bi malo »zaviriti« i u ministriranje radom, gospodarstvom i malim poduzetništvom.

Baš je prije koji dan, na sjednici Vlade u Osijeku, vrlo uspješno arbitrirao u raspravi o više od 15.000 radnih sporova koji se vode pred sudovima u državi, a da malo tko u Hrvatskoj uopće ima pojma o tome. Obećao je da će se o tome brzo raspravljati kako bi i Vlada i sindikati uspješno riješili problem, a za koji dan je do razgovora doista i došlo. Do rješenja spora, istina, nije.

I dok na jednoj strani Markova trga, u Vladi, orkestar pod dirigentskim ravnanjem Ive Sanadera povremeno zvuči raštimano, dotle je na drugoj strani istog trga, u Saboru, situacija apsolutno pod kontrolom. Vladimira Šeksa, predsjednika Sabora, dakako. I visokog dužnosnika stranke iz koje je i sam premijer. Šeks, naime, skoro da i ne zakazuje sjednice; zastupnici nešto prosvjeduju, povremeno se bune javno, ali plaća ide uredno svakog mjeseca i što bi ih uopće trebalo biti briga hoće li sjediti u sabornici ili neće.

Šeks se pokazao kao izvrstan kontrolor u ime svoje stranke i svaka bi ga druga poželjela u svojim redovima. Ali je zato, unatoč tome što Sabor ne zasjeda, ipak povukao odličan potez: uputio je u saborsku proceduru prijedlog za ukinuće saborske nagrade »Zlatni grb«, koja se u iznosu 100.000 kuna dodjeljivala pojedincima koji su »pridonijeli razvoju demokracije, parlamentarizma, tolerancije i poštovanju ljudskih prava«.