ZAGREB, 18. ožujka - Kad su, točno u ponoć od srijede na četvrtak, stotine mladih ljudi pojurili prema policijskom kordonu ispred beogradske džamije odzvanjalo je »Smrt Šiptarima« i »Osveta, osveta«, a pola sata kasnije džamija je bila u plamenu. Do temelja je zapaljena i džamija u Nišu, a gorjele su i pravoslavne crkve na Kosovu. Apokaliptične slike beogradske »Kristalne noći« tako su nevjerojatno podsjećale na neka strašna, pomalo zaboravljena vremena. Nikom nije bilo jasno zbog čega je srpski bijes bio okrenut prema džamijama, jer niti su svi Albanci muslimani, niti su džamije mjesta gdje se Albanci masovno okupljaju.

Bijes je bio prvenstveno usmjeren na sve Albance, a razjareni mladići, za koje su reporteri govorili da su »navijači«, upućivali su otrovne riječi mržnje, najavljujući pohode na albanske dućane po Beogradu i na sve što ima bilo kakve veze s Albancima.

Povijest posljednjih stotinjak godina zajedničkog života Srba i Albanaca na Kosovu ispisana je krvavom rukom, a knjiga otvorene mržnje nikad nije zatvorena. U vrijeme divljanja Miloševićeve velikosrpske politike, duh iz boce je ispušten i nikad nije vraćen sve do današnjeg dana. No, ipak ima nešto novo što će ovi događaji do kraja zacementirati: nikad više, u niti jednoj formi, zajednički život Srba i Albanaca neće biti moguć. Bez obzira na protektorat i međunarodne snage.

Povijest Kosova zapravo je vrijeme sustavnog obespravljivanja Albanaca koje počinje srpskom kolonizacijom i željom manjine da vlada većinom. U Prvom svjetskom ratu, Kosovo je bilo podijeljeno, a poslije rata ipak nije došlo do ujedinjenja s Albanijom. Od tada počinje krvavo razdoblje sukoba i razne mjere represije koje su Srbi provodili nad Albancima. Među ostalim i odvođenje albanskih žena i djece u logore. Tako su se Albanci u Drugom svjetskom ratu okrenuli Talijanima i Nijemcima, smatrajući da im je pod njima omogućen bolji život nego za vrijeme jugoslavenske države.

Tito i komunistička Jugoslavija dali su Kosovu autonomiju, ali je Aleksandar Ranković nastavio velikosrpsku torturu. Nakon njegove smjene na Brijunskom plenumu 1966. godine, Tito je Kosovu omogućio kratkotrajni predah od srpske diktature, a Ustavom iz 1974. Kosovo je dobilo status autonomne pokrajine, kao dijela Srbije.

Mir međutim nije dugo trajao. Ostarjeli Josip Broz Tito popuštao je konce iz svojih ruku, a velikosrpska politika ponovno je našla svoju inspiraciju kako se Kosovom širio povik »Kosovo Republika«. Ponovno Srbi šalju svoje snage, koje tamo trajno ostaju.

Na Kosovu se posljednjih godina mnogo toga promijenilo. Priština je od 200.000 stanovnika narasla na 600.000, gotovo bez Srba, na cijelom Kosovu 85 posto ljudi uopće nema stalni posao, u Prizrenu, Đakovici, Uroševcu i Podujevu su iseljeni, na miran ili neki drugi način svi Srbi. U političkom korpusu Albanaca, neovisnost je jedini cilj, pa je i sadašnji premijer Kosova Bajram Rexhepi izjavljivao još nedavno da se na projektu neovisnosti ubrzano radi. »Sa Srbima možemo biti samo dobri susjedi«, poručio je Rexhepi Srbima.

Srpske nekretnine duž Kosova su pokupovali Albanci, a Srbi su svim silama, pozivajući se na povijest i svoje mirove, kojima su opsjednuti, pokušavali što više Srba zadržati da nastave život u »neprijateljskoj sredini«. Kosovo je dobilo svog predsjednika, vladu, sudstvo, pa čak i vojsku, a proces demokratizacije, kako je to vidjela međunarodna zajednica, obavljao se pod budnim okom UN-a.

Buđenjem globalnog terorizma stvari se polako mijenjaju i na Kosovu. Zapad zaokupljen svojim problemima sve zabrinutije prati svoj projekt Kosova u Srbiji i Crnoj Gori, svjestan da je na krhkim nogama kao i onaj u »jedinstvenoj« BiH. Terorizam je pokucao i na vrata Kosova i cijele regije, a Osama bin Laden je svoje filijale imao i na Kosovu i u BiH pod krinkom humanitarnih organizacija.

Jiri Dienstbier, bivši posebni izaslanik UN-a za ljudska prava na području bivše Jugoslavije upozorio je da svijet mora nastojati ukloniti teroriste iz političkog života Kosova, »jer kako se inače možemo nadati da ćemo terorizam poraziti drugdje«. »Terorizam treba eliminirati upravo na mjestu gdje vlada sam UN«, kazao je Dienstbier.

Jurica Körbler