Upravo to je put kojim bi, prema Šeksu, trebalo riješiti nesuglasice između Banskih dvora i Pantovčaka, u povodu sporne izjave Miomira Žužula. Mesić je najavio da će pozvati ministra vanjskih poslova »na raport«, jer se u Izraelu previše svrstao uz jednu stranu u bliskoistočnom sukobu. Šef države želi održati politiku ravnoteže prema Izraelu i muslimanskim zemljama, kakvu je vodio zajedno s Vladom premijera Ivice Račana, za razliku od Tita koji je bivšu Jugoslaviju jednostrano svrstao uz arapsku stranu.

Prvi znak da je Sanaderova Vlada počela marginalizirati šefa države uočen je kada je hrvatski veleposlanik u Haagu Frane Krnić prestao Mesiću slati diplomatska izvješća, pa šef države nije znao pojedinosti oko najnovijih haških optužnica. Takvo zaobilaženje je neuobičajeno, jer Mesić treba dobivati izvješća, a za koalicijske vlasti često ih je dobivao i prije Vlade.

Stoga je Mesić, na Sanaderov pritisak, pristao na smjenu Franje Tureka na čelu Protuobavještajne agencije. Time je Vlada, u očekivanju pozitivnog avisa Europske komisije, udovoljila glavnoj haškoj tužiteljici koja je tražila Turekov odlazak, smatrajući ga preprekom za bolju suradnju Hrvatske s Haagom, dok je Turek za te nevolje optuživao novinare.

Neovisno o Žužulovim i Mesićevim pogreškama, jasno je da zbog njih ne treba mijenjati Ustav, nego poštivati ga – a Vlada i šef države moraju nastaviti usklađivati vanjsku politiku. Zaoštravanje odnosa između Banskih dvora i Pantovčaka s razlogom zabrinjava hrvatsku javnost, jer bi to imalo štetne posljedice po vjerodostojnost Hrvatske u svijetu, u situaciji kada desetljećima neriješena kriza na Bliskom istoku indirektno eskalira i u terorističke napade na SAD i Europu.

Napokon, Šeksov prijedlog nema ni političkih izgleda: odnos snaga u Saboru ne ide u prilog još jednim ustavnim promjenama, osobito nakon što ih je bivša koalicijska Vlada, koja je Ustav mijenjala dvaput u nekoliko mjeseci, zamalo pretvorila u predmet sprdnje.

Ironija je sudbine da je za prošlih ustavnih promjena upravo Šeks prigovarao koaliciji da Račanu želi dati kancelarske ovlasti. Međutim, bivši je premijer za sve svoje bitne poteze morao pitati ne samo Mesića za mišljenje, nego (za razliku od Sanadera) i četiri-pet koalicijskih partnera, a bez pitanja mogao je podnijeti samo ostavku. Najnoviji obrat jest da je upravo Račan taj koji je prvi prigovorio Sanaderu da želi neograničene kancelarske ovlasti.

Sanader se o tome još nije izjasnio, ali se čini da Šeksov prijedlog zapravo oslikava stanje duhova u samom HDZ-u, a ne toliko u Hrvatskoj koja se u prošle četiri godine privikla na to da više nema svemoćnog »oca nacije«. Šeksu se mora odati golemo priznanje na reformskim potezima koje je, kao najutjecajniji čovjek u HDZ-u, napravio u vladajućoj stranci. HDZ provodi i svojevrsnu detuđmanizaciju, iako je – što je paradoksalno – njegove goleme ovlasti, u stranci, preuzeo Sanader. Očito je, međutim, da hrvatski građani i država više ne trebaju novog Tuđmana i da im ne treba Sanader kao premijer s ovlastima pokojnog predsjednika.