Najnoviji domaći skandal s glavnim državnim inspektorom Brankom Jordanićem, prokazanim kao bespravnim graditeljem, ministar Hebrang je ispravno nazvao crnim humorom. Pače, radi se o prvoklasnom cinizmu. Još je poraznija spoznaja da je na svoj, gotovo benigni način Jordanić paradigma hrvatskog shvaćanja i interpretacije zakona kao obveznih pravila ponašanja tek za obične smrtnike, pučane. Jer, što je dozvoljeno bogovima, nije ljudima... Je li to na umu imao i Jordanić kada se s pozicije državnog autoriteta u nadzoru poštivanja zakonitosti odlučio ignorirati samu bit posla kojim zarađuje za život? Uhvaćen u (ne)djelu vrli se "profesionalac bez mane" gotovo rasplakao pred licem nacije, obećavajući čak srušiti kuću i podnijeti ostavku - ako treba. No, samo "ako treba". A Jordanić, dakako, misli da ne treba, pun pokajanja svoju sudbu stavlja u ruke premijera Sanadera uzdajući se u njegovu dobrohotnost.

Kakve li degutantne farse, nemoralne parade "teatra zabune"! Glavni državni inspektor, koji je, nota bene, od arhitekata bio upozoren da mora zatražiti građevinsku dozvolu za navodnu adaptaciju kupljene starine (ruševina), uzima "umjetničku slobodu" u tumačenju zakona i procjenjuje da mu nije nužno gubiti vrijeme "tricama i kučinama" trome građevinske administracije. I gradi bespravno, prepotentno misleći da mu se neće ući u trag. Koliko je apsurdna Jordanićeva obrana, u koju su se upregli obitelj, susjedi, vrapci i komarci... sloganom "svi smo mi krivi, Branko nije", toliko je i bespredmetno odlaganje "presude". Vlada će o karijeri još jednog profesionalca uhvaćenog s "rukama u tijestu" odlučiti na temelju izvješća ministrice Marine Matulović-Dropulić, čija je najava bespoštedne akcije rušenja tzv. divlje gradnje koincidirala s otkrićem inspektorova neimarskog rada na Krku. Ergo, pitanje je što se Vlada ima misliti oko ovog besprizornog slučaja, iznimno poučnog za mnogoljudno hrvatsko društvo bespravnih graditelja. Možda na temelju ministričina izvješća kani eskulpirati grješnog pokajnika koji se u 27 godina "profesionalne vertikale" jednom okliznuo i nakosio. I onda nezaustavljivo krenuti u akciju rušenja nelegalnih građevina na obali kojima Jordanić, srećom, nije vlasnik. To što dotični kani retroaktivno pribaviti papire kojima bi legalizirao čin nezakonja, ne može ga osloboditi. Ne samo da proskribirani inspektor više nema ni elementarnog kredibiliteta da nadzire tuđe ponašanje u odnosu na zakon, nego bi upravo zbog obrane institucije koju je kompromitirao, trebao platiti dvostruku kaznu. Za primjer drugima ministrica bi s akcijom rušenja morala krenuti upravo s Jordanićeva zdanja. Zbog one o bogovima i ljudima, zbog ustavne odredbe o jednakosti svih građana pred zakonom.

Ali storija o državnom "nadzorniku" tek je paradigmatska slika općeg stanja u hrvatskom predziđu demokracije i pravne države. Još se nije ohladio ni "slučaj Stipe Čačije", kratkoročnog uživatelja predsjedničke mirovine kao zaslužnika par excellence, dok mediji nisu otkrili u njemu neodgovornog oca koji 18 godina nije plaćao ni lipe za uzdržavanje svog sina unatoč pravomoćnom sudskom rješenju. Sjećamo se i Milana Bandića, ex. gradonačelnika Zagreba, koji je skrivio prometnu nesreću u "veselom stanju" i pobjegao, te pod pritiskom javnosti (medija) sišao tek za stepenicu niže - do fotelje dogradonačelnika. Evo smo ovih dana zatečeni i otkrićem da nam šef diplomacije, Miomir Žužul, uredno ne plaća porez državi. Od listopada 2001. iznajmljivao je kuću u Zagrebu na crno. Tako bi i ostalo da "novinarski kopci" nisu obznanili Žužulovu prijevaru države, te ga natjerali da dug promptno podmiri zajedno s kamatama. Još je pogubnije kada su i sami suci akteri nezakonitog postupanja (Canjuga, Lozina, Ninić...). Konzekvence koje oni trpe zbog sukoba sa zakonom u pravilu su minorne i na simboličnoj razini, ili ih i nema. Kao što ni bivšem upravitelju požeškog zatvora Mariu Včeliku nimalo nije smetala "epizoda" s ubojicom Srđanom Mlađanom koji je uz niz propusta pušten na vikend da bi slobodu okrunio još jednim ubojstvom. Oslobođen je i disciplinski i kazneno svake odgovornosti te promaknut u suca Trgovačkog suda.

Dok se bogovi rugaju sa zakonom, "ljude" i za trivijalne prekršaje začas stigne "ruka pravde". Tri pasionirana ptičara zatečena u (krivo)lovu zaradit će 10-ak sati mučnog policijskog ispitivanja, kao da su bili udruženi u zločinačkom pothvatu koji je rezultirao ubojstvom čovjeka. S druge strane, uza sve napore Državnog odvjetništva i USKOK-a optužni prijedlozi padat će kao trule kruške bilo da je riječ o zločinačkoj organizaciji, Iviću Pašaliću ili Hrvoju Petraču. Valjda zato što kod tih irelevantnih predmeta policija nije tako temeljita kao kod nelicenciranih ptičara-lovaca...