Ivo Sanader na pragu je ulaska u »kuću slavnih« hrvatske politike. Doduše, teško će bilo kome poći za rukom dostići Stipu Mesića koji je bio predsjednik općine, predsjednik stranke, premijer i čelni čovjek dviju država, ali ni Sanaderovi uspjesi nisu mali. Oživio je posrnulu stranku nakon odlaska karizmatskog vođe, zbio stranačke redove i vratio birače da bi naposljetku pobijedio na izborima i postao predsjednik Vlade. U niski uspjeha, međutim, nedostaje mu »kapitalac«, nešto što je san svakog hadezeovca - osvanjanje vlasti u Rijeci.

Za razliku od Milana Kujundžića koji je, prema objašnjenju ministra Andrije Hebranga, »sasvim slučajno, šetajući se madridskim grobljem naišao na Pavelićev grob«, Sanader ništa ne prepušta »slučaju«. Već je početkom godine u Splitu najavio politički pohod na Rijeku, a da je riječ o stranačkoj strategiji potvrdila je u svojoj inauguracijskoj besjedi i nova čelnica riječke organizacije HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović. Za nju je preuzimanje vlasti u Rijeci cilj i povijesna prilika, takoreći san koji može postati java, a stranački apetiti već nagađaju o preko 30 posto glasova.

Sve je to, naravno, politički legitimno. Svaka stranka teži potvrdi i tamo gdje je redovito bilježila neuspjehe. S druge strane, najava oštrog političkog boja može biti produktivna za sve političke aktere, pa onda i za ukupnu javnost na određenom području, jer ih prisiljava da pokušaju dati, programski i kadrovski, ono najbolje što imaju. A u Rijeci, nedvojbeno, ima jako puno prostora da i gradska uprava, od 1993. godine »koalicijski uravnotežena«, i gradski vijećnici i izvršna vlast naprave puno više nego što su to do sada činili.

Problem počinje onoga trenutka kada jedan cilj postane sam sebi svrha. Odnosno kada se vladajuća stranka, bilo najavama budućih projekata ili posvećivanjem veće pažnje nekom području, počinje dodvoravati biračima videći u njima samo izborni stroj koji bi im trebao omogućiti još jednu pobjedu: potvrdu svemoći u domaćem dvorištu, dokaz »promatračima« iz Europske unije da se stranka doista transformirala kada je u stanju požnjeti uspjeh i u proeuropski orijentiranom gradu. Sve se to onda može iščitati kao poruka: nema više Tuđmana i podjele na stoku krupnog i sitnog zuba, priklonite nam se pa će vam biti bolje.

Stvar bi, nasuprot toga, trebalo postaviti na drugi način. Na nacionalnoj razini HDZ bi, mehanizmima primjerenim državi, Rijeci trebao posvećivati pažnju, prateći i potičući njene inicijative, zato što ima potencijale koji čitavu državu mogu gurnuti naprijed. Na lokalnoj razini, pred građane (već sada) valja izaći s konkretnim programima i kadrovima koji su doista u stanju »pokrenuti Rijeku« te suprostaviti ih idejama i osobama iz drugih stranaka, a ne nadati se uspjehu uglavnom temeljenom na autoritetu čitave stranke i svježini ministrice europskih integracija. To bi, dakle, bio pristup koji bi računao na dugoročne a ne kratkoročne efekte.

Ova »riječka sličica« možda najbolje do sada oslikava političku logiku novog (Sanaderovog) HDZ-a i kada je u pitanju čitava Hrvatska. Na početku i na kraju ovog pristupa je htjenje za političkom pobjedom po svaku cijenu a o dugoročnom političkom investiranju, koje bi u konačnici višestruko isplatilo uloženi trud, nitko ne vodi računa. Sanader se tako doima poput nekadašnjeg australskog srednjeprugaša Rona Clarka koji je pobjeđivao u brojnim utrkama i obarao svjetske rekorde, a da na Olimpijskim igrama (svjetskih prvenstava tada nije bilo) nikada nije uspio osvojiti zlatnu medalju i time okruniti svoju karijeru. Nešto s njegovim pristupom trčanju, očito, nije štimalo.