U unakrsnom ispitivanju u emisiji »Nedjeljom u dva« ministar vanjskih poslova Žužul iznio je svoje viđenje argumenata za članstvo u NATO-u. Glavni je Žužulov argumenat da na teritoriju nijedne članice NATO-a nikada nije vođen rat, a »Hrvatska je imala rat i tko može tvrditi da ga neće opet imati?« Ovakvo objašnjenje razloga zbog kojega Hrvatska teži članstvu u NATO-u izrazito je reduktivno i emotivno intonirano. Naravno da više ne želimo rata na svom teritoriju, glasio bi zaključak svakog dobronamjernog gledatelja. No, time ništa nije rečeno o stvarnim razlozima zbog kojih Hrvatska želi postati članicom NATO-a. Po toj pojednostavljenoj, reduciranoj shemi sasvim je legitimno i suprotno tvrđenje, kakvo primjerice iznosi naš medijski stručnjak za terorizam Pavle Kalinić. On drži da NATO nema redefinirane ciljeve nakon pada Berlinskog zida, urušavanja istočnog bloka i raspada SSSR-a, a Europa mora biti »neovisna o velikom bratu preko Atlantika« i američkih generala koji joj zapovijedaju. Takvom NATO-skepticizmu pridružuje se i Inoslav Bešker, koji zagovara suprotan put od ulaska Hrvatske u NATO. Mišljenja ove posljednje dvojice uglednih opinion-makera alimentiraju NATO-skepticizam u nas, koji se razmahao nakon nesretnog i nespretnog rata u Iraku. I Žužul svojim emotivnim istupom više potiče protivljenje NATO-u negoli prihvaćanje članstva u njemu.

NATO nije više vojna organizacija kakva je bila u doba hladnog rata: i on se promijenio, tražeći svoje mjesto u promijenjenom svijetu. Osnovni cilj NATO-a je danas politički: participiranje u izgradnji osnovnih vrijednosti zapadnog svijeta, kao što su demokracija, sloboda i vladavina prava, a NATO je u ovoj novoj verziji, koja je potvrđena na Washingtonskom summitu 2000. i Praškom summitu 2002., zajednica država koje dijele zajednički vrijednosno-normativni sustav i koje su se udružile u sustav kolektivne obrane da bi očuvale te vrijednosti – demokraciju, slobodu i vladavinu prava. Baš zato što vjeruju u osnovne vrijednosti demokracije i demokratskog odlučivanja, mijenja se i način odlučivanja u NATO-u. Dok je NATO bio samo vojna organizacija, i zapovijedi i političke odluke donosili su Amerikanci. Od trenutka kada je NATO ponovo našao svoje mjesto u međunarodnoj konstelaciji političkih snaga, u njemu dominira multilateralni oblik odlučivanja i konsenzus – ista pravila koja su vrijedila i u Europskoj uniji sve donedavno, kada je EU prešla na višu razinu efektivne integracije. Zbog toga se NATO nije mogao angažirati u napadu i okupaciji Iraka, jer nije mogla biti donesena odluka. Prevlast zapovjednog osoblja iz SAD-a postupno se reducira i nadomješta zapovjednim sudjelovanjem svih članica. SAD još uvijek sudjeluje u pokrivanju više od 70 posto troškova, ali je trend također u smanjivanju američkog udjela i u prihvaćanju većih obveza država članica.

Stoga i članice NATO-a, nakon što iskažu svoju privrženost osnovnim vrijednostima demokracije i slobode, prihvaćaju obvezu da će sudjelovati u savjetovanju i donošenju odluka o svim političkim i sigurnosnim pitanjima savezništava, i da će bona fide, u dobroj namjeri, nastojati postignuti suglasnost između država-članica o svim pitanjima, jer je načelo konsenzusa temelj NATO-ve kohezije i procesa donošenja odluka.

Ugroze sigurnosti i stabilnosti nisu više pojedinačne i ne dolaze više od susjeda: danas je terorizam najveća ugroza miru i stabilnosti, a upravo je NATO efikasno sredstvo za borbu protiv terorizma na multilateralnim načelima, a ne u obliku podrške samo jednoj zemlji, makoliko ona bila »vodeća« u borbi protiv terorizma. Širenje NATO-a, koje predstavlja konstantu NATO-ve politike, pridonijet će širenju stabilnosti i sigurnosti svih država, ali tako što će poticati demokratske reforme društva, među koje spada i unapređenje demokratskog procesa u zemlji, uključujući i demokratski nadzor nas oružanim snagama od strane demokratskih institucija političkog sustava i civilnog društva. To uključuje i promicanje suradnje i konzultacije s drugim zemljama, poticanje dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje, jačanje procesa udruživanja i suradnje na europskoj i globalnoj razini i jačanje individualne i kolektivne sposobnosti za aktivni doprinos sigurnosti i u vlastitoj regiji, i na europskoj i globalnoj razini. Sadašnji otpori NATO-u plod su nerazumijevanja njegove nove uloge, a potiče ga i američko soliranje u Iraku, bez multilateralne verifikacije i međunarodno-pravnog utemeljenja. Zato je našoj Vladi što prije potreban program detaljnog informiranja javnosti o ciljevima i naravi NATO-a, jer su proširenje EU i NATO-a samo dva lica jednog te istog procesa integracije svijeta na demokratskim načelima.