To znači da kad se Hamas službeno proglasi strateškim neprijateljem, onda likvidacija njegova duhovnog lidera šeika Ahmeda Yassina postaje neizbježna. Pa ako se međunarodna zajednica još prije dvije godine snebivala oko prisilne konfinacije Jasera Arafata, nakon raketiranja Yassina neće biti začuđujuće ukoliko se obistini najavljeno Arafatovo umorstvo. Razlozi za ovakvo kontraterorističko ubojstvo Yassina ne leže u nekom dramatičnom povećanju stope rasta nesigurnosti. Jer ako je unatoč njegovu idejnom vodstvu broj izraelskih žrtava 2003. godine pao za polovicu u odnosu na 2002. godinu, onda je očito da problem terorističke motivacije nije odlučujuće bio u Yassinu kao inspiratoru samoubilačkog bombaškog terora nego u geopolitičkoj situaciji koja proizvodi takve očajničke pothvate.

Hamasovske infrastrukture terora ostaju iste, Yassina je zamijenio antimirovnjak Haled Meshaal koji je već naredio umorstvo Sharona, a vodstvo Hamasa za Gazu preuzeo je militantni dr. Abdel Aziz al Rantisi čiji se rječiti fanatizam često viđao na malim ekranima. Jedini tko se u Sharonovu kabinetu suprotstavio negiranju vladavine prava i takvoj egzekutkratskoj taktici prema hamasovskim vođama bio je ministar unutarnjih poslova Avraham Poraz, ali je pretrpio poraz budući da je i izraelska javnost, nakon nove serije atentata na civile, podržala očekivani Sharonov radikalizam.

Što je Sharon dobio brutalnim Yassinovim smaknućem? Na okupiranom području - razdor u palestinskom vodstvu, jer će Gaza nakon ovog zločina praktično potpasti pod Hamas, jamčenje ubojstva onih političkih vođa koji pozivaju na teror i jačanje osjećaja za "realizam" kod novih pregovarača. Na međunarodnom planu - prosvjede EU-a, koji snaže Sharonovu ekskluzivističku savezničku poziciju kod Busha. Njemu pred izbore konvenira nova eskalacija globalnog panislamističkog antiameričkog i antizapadnog terorizma kao potvrde opravdanja njegovih antiterorističkih ratova. SAD je u UN-u u povodu umorstva Yassina izjednačio smrtonosne učinke neregularnih suicidalnih bombaša i regularne izraelske vojske.

Dok za sadašnju izraelsku vlast prenapučena siromašna Gaza nije više od terorističkog logora kojemu se i može dopustiti policijska autonomija, Zapadna obala, s dijelom Jeruzalema i biblijskom prošlošću, ima mnogo važnije teritorijalno značenje. Tu su razvidnije kontradikcije Sharonova režima koji traži da palestinsko vodstvo zauzda terorizam, a čini sve da ga obezglavi i oslabi njegovu pregovaračku sposobnost, uništavajući mu policijske zgrade i bojovnu infrastrukturu.

Tako jedini prostor za akciju dobivaju palestinski ekstremisti koje se potom predstavlja kao vodeću političku platformu - a s njom se ne može legitimno raspravljati o miru.

Palestinska vlast smatra da u uvjetima izraelske okupacije ne može preuzeti odgovornost za borbu protiv terorizma. No izraelske vlasti podsjećaju da su se teroristička nasilja događala i kad je Zapadna obala od 1948. do 1967. bila pod Jordanom. Palestinci traže internacionalizaciju i strane promatrače ne bi li osigurali svoju teritorijalnu računicu, dok Izraelci odbijaju da svoju sigurnost povjere strancima i tako izgube preventivnu jurisdikciju nad dijelovima teritorija od kojih ne žele odustati pa zbog diplomatske igre pozivaju Annana da preuzme obvezu bliskoistočne pacifikacije.

Izraelci su već dugo dobili rat, Palestinci još dugo neće pristati na mir. Izraelci su vjerovali da će apsurdnost palestinskog položaja rezultirati njihovim ekonomskim egzodusom, što je bila kriva teza. Bijeda se palestinskim izbjeglicama ne čini besmislenom ako vodi u "korisnu smrt" i stalnu destabilizaciju Izraela koji pak poduzima sve da takvu smrt učini beskorisnom. Ova Intifada prerasta u beskrajni asimetrični rat kao način multinacionalnog bliskoistočnog života. Ignorira se minimalna etika za neprijatelja pa na vidiku nema duhovnih rješenja koja bi (kontra)terorističko zlo pretvorila u opće nadnacionalno dobro.