U svakom pravosuđu događaju se nepravedne presude. Nema niti jednog pravosudnog sustava na svijetu na koji, što izravno što neizravno, razni politički i ekonomski moćnici ne pokušavaju utjecati. No, upravo se demokratske od nedomokratskih zemalja, ili čak demokratske međusobno, razlikuju po tome je li i koliko sudska vlast nezavisna od drugih grana vlasti. I upravo je to ono područje u kojemu je Hrvatska, iako je i sada još uvijek daleko od idealnog, donedavno padala na svakom ozbiljnijem međunarodno verificiranom ispitu.

U ušima nam još odzvanja prije desetak godina s Pantovčaka izgovoren naputak prema kojem je »dužnost sudstva da provodi državnu politiku«. Ta rečenica rezultirala je tragičnim posljedicama ne samo za pojedince, unaprijed oštećene i osuđene, ako su se našli nasuprot »državne politike«, odnosno protežirane i oslobođene, ako su plivali uz struju »državnih interesa«, nego i za politički sustav u cjelini. A oni koji su sudsku vlast i suce trebali štititi od vanjskih utjecaja te po stručnim kriterijima odvajati sudsko žito od kukolja, okupljeni u Državnom sudskom vijeću, činili su sasvim suprotno.

Zato su pravni znalci nakon »velikog preokreta« 2000. godine s pravom upozoravali da sudstvo treba prepustiti njemu samom, te da će najbolji doprinos vlasti sređivanju odnosa u toj djelatnosti biti rješavanje njenih materijalnih i prostornih problema uz - izostanak bilo kakvog oblika pritiska. Tim putem valja poći i HDZ-u, inače će vrlo brzo bitki kompromitirana njegova ideja modernizacije i demokratizacije.

Odluku Vrhovnog suda da ukine presudu Županijskog suda u Karlovcu, kojom je Mihajlo Hrastov bio oslobođen optužbe za ratni zločin počinjen na Koranskom mostu, te najavu da bi se nešto slično moglo dogoditi i s presudom u slučaju Lora, treba promatrati u tom kontekstu. Polako, ali sigurno, i kod najosjetljivijih predmeta u hrvatskom sudstvu, onih koji se tiču ratnih zločina gdje su do sada vrlo brzo bujale emocije i pravljeni frontovi između »njihovih« i »naših«, između »pravih Hrvata« i »izdajica«, stvari počinju dolaziti na svoje mjesto. Sudovi se počinju koncentrirati na predmete i vrednovati postupak prema kriterijima struke, ne obazirući se na »kontekst« i nečije posebne interese.

Praktički, Vrhovni sud poručuje da se u sudnicama mora suditi na temelju dokaza i u korektnoj proceduri, te da je došlo vrijeme kada se sudnice više neće koristiti za cirkuske predstave u kojima je i laiku jasno da je konačna presuda već unaprijed donesena a sam proces nije ništa drugo do li farsa. Drugim riječima, pravorijek Vrhovnog suda ne znači da ukidanje oslobađajućih presuda automatski podrazumijeva krivnju optuženih. Naglasak je na korektnom sudskom procesu u kojem će i žrtve, i optuženi, i svjedoci imati dostojan tretman kakav zahtijeva svako suđenje, a suci odlučivati prema dokazima, a ne prema simpatijama ili nesimpatijama za optužene.

Više nikome u Hrvatskoj ne bi trebalo biti u interesu da imamo dirigirano sudstvo. Ni kada je riječ o ratnim zločinima, ni kada je posrijedi bilo što drugo. Politika je (valjda) shvatila da ne postoje nikakvi »nacionalni interesi« na koje bi se mogao pozvati bilo koji okrivljeni, a da kao popratnu pojavu imamo rasulo sustava, odnosno nepovjerenje u sudstvo. Dakako, ne valja očekivati čuda preko noći. Svi smo mi, pa i suci, ljudi od krvi i mesa koji se trebaju prilagoditi novim vremenima. No, doista bi bilo lijepo vjerovati da smo konačno krenuli ka sazrijevanju demokracije i sudstva, gdje će i moguće nepravedna odluka biti plod nesposobnosti suca te spretnosti ili nespretnosti odvjetnika, a ne političko-ideološkog komplota u kojem stradaju i sudstvo i pravna država.