Hrvatski premijer Ivo Sanader i ministar vanjskih poslova Miomir Žužul, koji su u SAD-u, imaju razlog za zadovoljstvo; pozvani su na svečanost podizanja zastava novih sedam zemalja koje ulaze u punopravno članstvo NATO-a. Za tu pozivnicu valjalo se diplomatski izboriti, pa makar i preko Pentagona uz nevoljko gunđanje State Departmenta. Hrvatska se u Washingtonu, zajedno s još tri zemlje u balkanskoj sigurnosnoj crnoj rupi, Makedonijom i Albanijom, izborila za sudjelovanje u svečanosti primanja novih NATO-ovih članica, no bez obzira na one koji tvrde da će joj okruženje Jadranske povelje biti kočnica na putu prema pravoj pozivnici za članstvo, razloga za optimizam ima.

No, priča o hrvatskom euroatlantskom uspjehu nije mogla bez podsjetnika. Riječ je, naravno, o »slučaju Gotovina«. Podsjetnik nažalost nije izrečen u zemlji, nego je, kao obično, došao izvana. SAD je nakon rezolucije Vijeća sigurnosti o izlaznoj strategiji Haaškoga suda odmah podsjetio na trojicu najvažnijih haaških bjegunaca: Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Antu Gotovinu. Od samog je početka bilo jasno da bilo kakvi prigovori o tome kako je Gotovina branio zemlju, pa se ne može naći u istoj rečenici s drugom dvojicom, neće imati nikakva efekta.

U Hrvatskoj se na svim razinama i u svim institucijama šuti. To je dobar scenarij ako se na tome uistinu nešto radi, a o čemu javnost baš i ne mora biti informirana svaki dan.