Nakon ne tako davnog prijema Poljske, Češke i Mađarske, NATO je jučer u glavnom gradu SAD-a načinio drugi povijesni korak. »Usisao« je sedam novih članica, Bugarsku, Estoniju, Letoniju, Litvu, Rumunjsku, Slovačku i Sloveniju, sve redom (osim Slovenije) do kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća pripadnice Varšavskog ugovora. Hrvatska je i dalje u čekaonici, zajedno s još dvije potpisnice Jadranske povelje, Albanijom i Makedonijom.

Hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu na putu u Washington vjerojatno se pred očima odvijao film o tome gdje je Hrvatska danas trebala biti i zašto nije, te zašto su je na »otvorenoj međunarodnoj cesti«, govoreći i o EU i o NATO-u, pretekle mnoge zemlje koje i danas po brojnim parametrima zaostaju za Hrvatskom. No, što je tu je. Sanader nema izbora. Jasno mu je da je zadnji čas da se Hrvatska prikopča na neki od važnih međunarodnih vlakova, inače bi i mnogi započeti procesi u zemlji zbog izostanka neposredne »međusobne kontrole«, kakvu nalaže »život u zajednici«, mogli krenuti u krivom smjeru. Osim toga, ulazak u NATO dio je njegovog predizbornog programa pa bi neuspjeh na tom planu bio i njegov osobni neuspjeh.

Na jučerašnjoj konferenciji za novinare u Ljubljani Jamie Shea, pomoćnik glavnog tajnika NATO-a za vanjske poslove, skicirao je buduću strategiju NATO-a u kojoj, osim borbe protiv terorizma, vidno mjesto zauzima i dovršenje izgradnje euroatlantske zone odnosno u prvom redu uspostava sigurnosti na Zapadnom Balkanu. Shea je također potvrdio da NATO nije zaključio listu novih članica i da nastavlja s politikom »otvorenih vrata«. Ali, Sanaderu to više nije dovoljno. On i u Washingtonu kani zavapiti: NATO, otvori se; tražiti nešto više, jednu riječ ili rečenicu na predstojećem summitu NATO-a u Istanbulu krajem lipnja iz koje bi bilo vidljivo okvirno vrijeme, dvije do tri godine, unutar kojega bi Hrvatska bila primljena u NATO.

Premijer jednostavno želi kovati željezo dok je vruće. Svjestan da je podrška građana ulasku u Europsku uniju daleko veća od one ulasku u NATO (ali premda u stalnom padu još uvijek iznad 50 posto), dobro procjenjuje da politička nestabilnost u jugoistočnoj Europi (Kosovski čir koji utječe na srpsku politiku) može prevagnuti u korist NATO-a kada se hrvatska javnost bude trebala konačno opredjeljivati o članstvu u toj asocijaciji. Bude li, međutim, Hrvatska predugo na čekanju a situacija u regiji se počela smirivati, interes građana za ulazak u NATO mogao bi pasti i ispod 50 posto što bi ga politički dotuklo.

Načelno se, dakle, Sanaderovoj strategiji kucanja na sva moguća vrata kako bi Hrvatska bila primljena u NATO ne može ništa prigovoriti. Čovjek slijedi svoju nit. No, što je s »pripremanjem« domaćeg terena? Što ako Hrvatska i dobije poziv da postane članica NATO-a, a javno mnijenje se ipak usprotivi? Nažalost, ni trenutna vlast to ne uočava kao neki problem. Nema konkretnih podataka o troškovima tog članstva (pustimo li na stranu modernizaciju vojske i preustroj MORH-a što bi ionako sufinancirao sam NATO), analiza i studija o »dobicima« i »gubicima« ulaska u jednu kompleksnu političko-vojnu organizaciju.

Opravdani su, naime, strahovi javnosti da prijemom u NATO Hrvatska može postati odlagalište »vojnog otpada«, područje stacioniranja određenih postrojbi koje bi poremetile ekološku i turističko-gospodarsku ravnotežu zemlje, a da ne govorimo i o mogućim aranžmanima Hrvatske vojske u okviru NATO-a. Mnogo je pitanja na koja građani Hrvatske trebaju dobiti precizan i jasan odgovor prije svakog odlučivanja o tom važnom problemu. I o tome bi Sanader, također trebao razmišljati. Da mu se ne dogodi da se vrata NATO-a doista otvore, a da onda većina u Hrvatskoj ne bude htjela proći kroz njih.