Vjesnik: 31. 03. 2004.
Suze i šampanjac
Hrvatskoj je trebalo trinaest godina da shvati kako je propustila nekoliko integracijskih valova tvrdeći da je najnaprednija od svih, da bi se sada, prije mjesec dana, vlasti u Hrvatskoj istinski dogovorile o pravim reformskim rezovima zbog kojih je prijetila negativna ocjena NATO-a. Premijer Sanader od summita u Istanbulu očekuje jasno određenje da je Hrvatska sljedeća na redu NATO-ova proširenja. A od Europske unije odluku o kandidatskom statusu. Ako reforma uzme maha, a
ocjena o »slučaju Gotovina« bude pozitivna, tako će uistinu i bitiBRUNO LOPANDIĆ
U utorak je NATO u Washingtonu učinio povijesni korak – u svoje članstvo primio je dosad rekordnih sedam zemalja i došao do granica svojeg nekadašnjeg hladnoratovskog neprijatelja. Današnjoj Putinovoj Rusiji ta činjenica nije nimalo ugodna, no, u osnovi, osim malo gunđanja, kada je to potrebno zbog unutarnjeg mira, problema nema.
Otkako je srušen Berlinski zid, ta vojna, pa onda političko-vojna organizacija, nalazi se u stalnim reformama, dobrim dijelom zbog toga što je početkom devedesetih odlučila da se će prvi put u svojoj povijesti širiti na europski istok i jugoistok, na mjesta gdje demokracija ne stanuje.
U proteklih deset godina NATO je stalno radio nešto prvi put – prvi put se odlučio širiti, zatim je prvi put vojno intervenirao izvan svojih granica (napad na bosanske Srbe), zbog NATO-a su vojnici jedne njegove članice prvi puta izašli iz svoje zemlje (Njemačka), zatim je prvi put postavio političke uvjete novim potencijalnim članicama naglašavajući doktrinu »demokratske sigurnosti« da bi, opet prvi put, upravo sada provodio mirovnu operaciju daleko od njezina teritorija (Afganistan) s planovima da je proširi i na Irak.
NATO je prihvatio globalizacijski izazov i već gotovo petnaest godina u stalnim je mijenama. Izazovi sasvim sigurno nisu laki.
Mnogo energije će se i dalje trošiti na usklađivanje tek pridošlih: u isto vrijeme treba se baviti ozbiljnim pitanjima obrane od međunarodnog terorizma, ali i zaliječiti transatlantske nesuglasice zbog iračkog rata. Oni koji vode NATO u sve te projekte ulaze s optimizmom, ali i velikom dozom ozbiljnosti. No, kako je to doživjela tranzicijska Europa?
Razina oduševljenja političkih elita ponekad čak prelazi granicu dobrog ukusa. U Bugarskoj je tako predloženo da se na ovogodišnja vina i šampanjce nalijepe jubilarne naljepnice s NATO-ovim znakom. Sva sreća pa je to s NATO-ovom indignacijom odbijeno. Pretjeranim se mogu činiti i suze na licima ministara vanjskih poslova i premijera triju
baltičkih republika na summitu NATO-a u Pragu kada su im uručene pozivnice.No, činjenica je da su te zemlje toga trenutka došle pred sama vrata organizacije čije članstvo znači, među ostalim, i prestižan položaj u međunarodnim odnosima – zemlja dobiva pečat demokratske i prosperitetne države, države koja poštuje vladavinu prava, a perspektivna je i u gospodarskom napretku. Takvoj zemlji strane investicije dolaze lako jer je sigurna za ulaganja. U političkom smislu nakon desetljeća izolacije, njezini pred
stavnici sjedaju za zajednički stol i zajedno s ostalima suodlučuju o sudbini svijeta.NATO je, uostalom, pomogao Europskoj uniji. Nadodajući uz vojne, političke i ekonomske kriterije budućim članicama, tjerao ih je na obavljanje teškoga posla što bi ga inače teško, onako same od sebe, napravile. U pokušaju bijega od komunizma, tranzicijske zemlje nisu mogle pobjeći od sebe samih. Morale su se suočiti.
Svi pozitivni aspekti NATO-a, osjećaj sigurnosti, bijeg od bivše države, tvrdnje o tisućljetnoj pripadnosti Europi i Zapadu nagnali su sve hrvatske vlade dosad, bez izuzetka, da kao vanjskopolitičke prioritete stavljaju ulazak u europske i transatlantske integracije. No, sve te hrvatske vlade su, bez iznimaka, odgovorne i za to što se s tim procesima tako boln
o kasnilo.Hrvatska je praktički do jučer zbog vlastitih problema, zbog nevoljkosti političke elite da prihvati zajednička pravila demokratskog svijeta, raspravljala o tome treba li ljude vratiti svojim kućama i vratiti njihovu privatnu imovinu, treba li surađivati s međunarodnim institucijama i nakaradno se tvrdilo da oni koji se brane ne mogu počiniti zločin.
Hrvatskoj je trebalo trinaest godina da shvati kako je propustila nekoliko integracijskih valova tvrdeći da je najnaprednija od svih, da bi se sada
, prije mjesec, vlasti u Hrvatskoj istinski dogovorile o pravim reformskim rezovima zbog kojih je prijetila negativna ocjena NATO-a.Premijer Sanader od summita u Istanbulu očekuje jasno određenje da je Hrvatska sljedeća na redu NATO-ova proširenja. A od Europske unije odluku o kandidatskom statusu. Ako reforma uzme maha, a ocjena o »slučaju Gotovina« bude pozitivna, tako će uistinu i biti.
Dok je nekima, kao Hrvatskoj, u vezi s Haaškim sudom potrebno vjerodostojnosti, drugima je potrebna sreća. Ona dugoročna ili kratkoročna. Kako je to izjavio američki veleposlanik pri NATO-u Nicholas Burns: »Karadžiću je sreća potrebna svaki dan, a nama samo jedanput«. To vrijedi za sve haaške bjegunce.