Izgleda prilično čudno da bi premijer Sanader, čijih se prvih sto dana na vanjskopolitičkom planu može ocijeniti pozitivno, sam sebi rezao granu na kojoj sjedi. Doduše, vanjskopolitička pozitivna bilanca ove Vlade nije toliko plod incijative naših vanjskopolitičkih čimbenika, nego je više rezultat vala olakšanja kojim su u inozemstvu dočekane prve izjave premijera Sanadera o tome da su nacionalne manjine »naše bogatstvo« i sklopljeni sporazumi s predstavnicima Srba i Talijana. Dva glavna prigovora međunarodne zajednice Hrvatskoj – a to je tretman nacionalnih manjina, netrpeljivost prema njima i očita diskriminacija te povratak izbjeglica u svoje domove (bez obzira jesu li oni bili u formalnom vlasništvu svojih nekretnina ili u faktičkom posjedu kroz stanarsko pravo iz prošlog režima) poslužili su međunarodnoj zajednici da ublaže reakcije na povratak nacionalista u vladu. Uz to je išla i kooperativna politika nove vlade prema Haškom sudu: neizazivanje javnog revolta i bunta kada su stigle nove optužnice iz Haaga kao u slučaju kada je taj isti Sanader bio u oporbi i priprema novog, detaljnijeg izvješća o propustima hrvatskih službi u slučaju bijega optuženika Gotovine u, navodno, nepoznato.

Pa ipak, igra još uvijek nije dobijena. Istraga o tome tko je bio jatak Gotovini možda i neće zadovoljiti one koji najviše sumnjaju u to da je u Gotovinin bijeg bio upleten i politički vrh. I tu bi Sanader, radi dobijanja toliko očekivanog avisa o kojem se europski izaslanik Wunenberger tako oprezno izjašnjava, mogao učiniti korak dalje: mogao bi, primjerice, dopustiti istragu jednog međunarodnog istražiteljskog tima na svom tlu. Presedani za to već postoje, kada je riječ o terorističkim akcijama i nema razloga da se tako i sada ne postupi.

Naravno, takva bi međunarodna istraga izbacila i mnogo domaćeg prljavog veša na površinu, ali bi zasigurno pospješila pravovremeno dobijanje avisa, o kojemu ovisi i unutarnjopolitički standing ove vlade. Tvrdoglavo odbijanje međunarodne istrage na svom teritoriju za teroristički akt koštalo je već jednog svjetskog rata (Sarajevski atentat); u ovom slučaju Vlada bi doista svjedočila na najbolji način o spremnosti zemlje za priključenje Europskoj uniji. Kada jednog dana Hrvatska doista i postane članica EU, a EU usvoji svoj novi ustav, Europol će imati ovlasti baš za takve stvari. Zašto onda ne anticipirati naše »virtualno članstvo« u EU, o kojemu oduševljeno govori euro-ministrica Kolinda Grabar Kitarović? Ako već želimo »dovesti Europu kod nas«, evo dobrog primjera kojim to činimo.

A što se tiče ukupnog prestiža Hrvatske u inozemstvu, on ne ovisi samo o ova tri slučaja, tj. o manjinama, povratu izbjeglica i suradnji s Haškim sudom. Image jedne zemlje rezultanta je mnogih »inputa«: jedan od njih je i ukupna ocjena »demokratskog ozračja«, odnosno klime u društvu, tolerancije, napetosti i anksioznosti koje rađa politički život društva. I tu dolazimo na granu koju si pili vanjskopolitički senzibilni Sanader. Sama izjava da ne samo da podržava već i »potiče« na djelovanje svog ministra Hebranga, tipičan je primjer piljenja vlastite grane.

Hebrang je u očima međunarodne zajednice »bad boy«: njega pamte po neslavnom laganju o zdravstvenom stanju pokojnog predsjednika Tuđmana, koje spada u primjere političke manipulacije. Za diplomatske predstavnike u Zagrebu Hebrang je egzemplar nereformiranog hadezeovca, hard-core ideologa nacionalizma i aurotirarne osobe par excellence. Svaki njegov istup izaziva poplave netolerancije, napetosti i anksioznosti, i to strani promatrači domaćih zbivanja vide bez potrebe dioptrija. Mnogi se od njih čude kako Sanader, kojemu uglavnom priznaju metamorfozu u obrnutom smjeru od one klasične metamorfoze koju opisuje Franz Kafka u istoimenom djelu, dakle od privrženika jedne propale politike koja sada doživljava i svoj epilog na Haškom sudu u klasičnog konzervativca u dvorednom odijelu, tolerira Hebrangovo suicidalno bauljanje po hrvatskim političkim bespućima.

Hebrang se dosad proslavio biserima autoritarnog, nekrofilnog ponašanja kakvog opisuje Erich Fromm u svojoj knjizi »Anatomija ljudske destruktivnosti«. Tvrdnja da zdravstvom mogu upravljati samo oni koji su spremni provoditi HDZ-ov program te da je upravljanje bolnicama politička funkcija, ne samo da je izraz totalitarne svijesti već vrijeđa i sam zdravi razum. U svojoj najnovijoj knjizi »Profesionalizam – treća logika« Eliot Freidson iznosi da je samo profesionalizacija društva brana ludilu neobuzdanog tržišta, ali i totalitarnoj logici političke birokracije. A upravo to Sanaderu reže granu na kojoj sjedi jer je glupo ne vidjeti – da cijeli svijet to vidi.