Premda se ministru Miomiru Žužulu pronalaze zamjerke, a zbog "shuttle vladavine" mnogi porezni obveznici strahuju da će Vlada zaputovati Hrvatsku, jer su njezini dužnosnici u sto dana obavili stotinjak putovanja, javnost je upravo vanjsku politiku proglasila njezinim najuspješnijim dijelom. Dinamika kojom se u ovo kratko vrijeme po svijetu ispropagirala Hrvatska ohrabruje, ali s druge strane i žalosti ako se sjetimo mrtvila koje je godinama vladalo zbog najomiljenije zabave Hrvatske — bavljenja samom sobom.

U geostrateškom nadmetanju između SAD-a i EU-a Hrvatska je u pravilu izvlačila kraći kraj, plaćajući ga dugim početkom za svaki svoj korak međunarodnog afirmiranja. I sadašnji se start pregovora s EU-om čini predugim, s obzirom na prvosvibanjsko primanje Slovenije u EU s kojom smo krenuli u statusnu tranziciju, pa se ubrzava postupak usuglašavanja s EU-om koji može imati i neželjene strukturalne posljedice. Dobivanje avisa doživljava se kao dnevnopolitička pobjeda. Vanjskopolitički ciljevi se predstavljaju ultimativno kao da za Hrvatsku ne može postojati životna alternativa i ako ne dostigne zamišljene rokove. Rezultat je takvog pristupa politizirano elaboriranje priključivanja EU-u i NATO-u. Svaki test stvarnosti pokazuje da se u praksi ponašamo tako kao da euroatlantske integracije i nisu dugoročna strategija, jer se iza deklarativnih obećanja malo što mijenja traženim tempom. Posebice u Oružanim snagama koje nisu slijedile natoovsku podjelu rada.

Svaka vlada izgleda da mora strateški kretati ispočetka, od A pa ne stiže dalje od B koje u povijesnom smislu znači: Budimpešta, Beč, Beograd i Bruxelles. Hrvati su brzo krenuli u Budimpeštu, još brže u Beč, a najbrže u Beograd, što ih je stajalo političke slobode, a brzopleti odlazak u Bruxelles može im reducirati ekonomsku slobodu. Pogotovo ako se na taj put odlazi s glavom, a ne argumentima u torbi. Brzina bez aduta može samo slabiti pregovaračku poziciju, snižavati cijenu ponude. Zasad samo eurounijsko odugovlačenje predstavlja jedinu realnu protumjeru hrvatskom ishitravanju, koje već počinje obespokojavati hrvatske poljoprivrednike. Naravno da i neznanje igra u svemu tome svoju ulogu i mediji koji krivo interpretiraju neke stvari. Straše, recimo, da se nakon ulaska u EU više neće smjeti širiti vinogradarski sektor, a zaboravljaju reći da će se i to moći, ali ne uz europsku i državnu subvenciju!

Uz Vladu je previše plaćenih proeurounionista i pronatoovaca, a premalo profesionalnih analitičara i predvidilaca. Vladu bi trebao s oblaka imaginacije na teren realnosti spuštati tim advocatusa diaboli koji bi joj pravodobno predočavao sve negativnosti oko pojedinih uvjeta za ulazak u EU ili NATO, čime bi proširio njezino pregovaračko znanje. Međutim, često se u povijesti ponavlja ono što je još 1731. shvatio Benjamin Franklin, naime, da onaj tko doista želi uvjeriti, mora apelirati na interes, a ne na intelekt.

Ako je glavni interes Ive Sanadera da Hrvatska pod njegovom premijerskom palicom uđe u NATO i Europslu uniju, onda pozivanje na znanje neće imati koristi. A ako je njegov interes da se integracija Hrvatske izvede što pripremljenije, onda se treba više pouzdati u intelekt stručnjaka. Jer, teško je bez značajnijeg podizanja stope rasta nadoknaditi valove zaostajanja za razvijenijim europskim državama, koje po riječima europskog komesara za proširenje Güntera Verheugena — koje će tek biti izgovorene na Europskom ekonomskom summitu u Varšavi od 28. do 30. ovog mjeseca - očekuju da se susjedne zemlje EU-a "razvijaju na osnovi stabilnosti i da svojoj populaciji omogućuju zaposlenje i napredak".

To je jasan signal i aviziranim kandidatima da ne očekuju da će im EU riješiti pitanje nezaposlenih i nerazvoja. Znači, trebat će se osloniti na svoje kreativne snage. Izvršene i najavljene smjene stručnjaka u Hrvatskoj tko zna koji put pokazuju nerazumno traćenje hrvatskog intelektualnog kapitala. Društvo znanja nije samo ono koje uči nego koje i primjenjuje naučeno.