Ivo Sanader će po mnogo čemu ostati zapamćen kao premijer koji je nešto učinio prvi, pogotovo ako ga se uspoređuje s dosadašnjim premijerima njegova HDZ-a. Mediji su proteklih dana bili prepuni takvih podataka pa ih neću ponavljati. No, usprkos svemu tome Sanader je propustio biti prvi u nečemu što je vrlo, vrlo važno. Propustio je naciji reći istinu u oči. Ni on se nije usudio stati pred kamere i reći da je Hrvatska vrlo siromašna i u međunarodnim odnosima politički slaba država, bez obzira na sve svoje divne potencijale, pa zbog toga neće i ne može biti brzih pomaka na bolje i u gospodarskom razvitku, i u socijalnoj zaštiti, i u mirovinama, i u školstvu i u zdravstvu...

Umjesto toga, na početku programa Sanaderove vlade dostupnom na Vladinim internetskim stranicama i dalje stoji rečenica: »Hrvatska je snažna država«. A glavni ciljevi i prioriteti gospodarske politike u tom programu su: »Jačanje poduzetništva, smanjenje poreza, povećanje zaposlenosti, jačanje sustava socijalne sigurnosti, smanjenje troškova države i veći naglasak na ulozi znanosti i novih tehnologija«.

Nema što nema. A kako i ne bi kada je »Hrvatska snažna država«. Dakle, može napraviti jako puno i sve to jako brzo. Može li? Očito, ne može. Kao moderan političar Sanader i te kako shvaća koliko je optimizam nacije važan za uspjeh provođenja programa svake vlade. No, ni najrašireniji optimizam nije duga vijeka ako se temelji na pogrešnim pretpostavkama. Zbog toga je »pala« i Račanova koalicija, bez obzira na sve što je uspjela napraviti. Jer, ni ona nije imala snage stati pred naciju i reći: »Gospodo, nema para. Ono malo što ima, moramo jako pažljivo ulagati u budućnost, a ne u krpanje sadašnjosti«.

Zanimljivo je da je Sanader više političke hrabrosti pokazao na polju za koje se smatralo da će mu kao hadezeovcu biti najteža dionica uvođenja promjena. Najbolji primjer za to je ovotjedno javno, jasno i glasno »priznanje« da se za većinu hrvatskih građana neprihvatljive ocjene Domovinskog rata u posljednjim haaškim optužnicama mogu pobijati samo u Haagu. Na taj je način posredno priznao da Hrvatska nema snagu Sjedinjenih Američkih Država koje si mogu priuštiti da glatko odbijanje slanja svojih građana pred međunarodne sudove pravde. Hrvatska nema tu snagu i jedino što joj preostaje jest boriti se za svoju istinu tamo gdje može, dakle u Haagu.

No, ni sa Sanaderom Hrvatska nije dobila premijera koji bi jasno i glasno naciji rekao gospodarsku istinu u oči. Netko mora zaraditi novac za više mirovine, veće dječje doplatke, socijalne pomoći, skupe zdravstvene usluge, bolje škole... Može se sve to financirati i kreditima, dakako. Ali, do kada? I po kojoj cijeni? Vanjski dug polako, ali sigurno klizi u zonu ozbiljnog rizika. Dakle, kreditna priča bliži se sve neugodnijem kraju. Ostaje nam samo da zasučemo rukave. Ništa ne pada s neba.

Ali, sve ankete među domaćim poduzetnicima i strancima zainteresiranim za ulaganja u Hrvatsku govore o nečem drugom kada govore o razlozima zbog kojih se u Hrvatskoj tako malo ulaže u proizvodnju. Oni govore o državi koja je preskupa i neefikasna, o pravnoj nesigurnosti, o previsokoj cijeni rada (porezima i doprinosima za zdravstvo i mirovine), o gospodarskim uvjetima koji ne potiču proizvodnju za izvoz, o relativno lošoj obrazovnoj strukturi radne snage...

Da su nam ti problemi riješeni, bilo bi gotovo svejedno jesmo li u Uniji ili ne. Otprilike kao i Švicarskoj ili Norveškoj. Jer, bilo bi dovoljno novca za pristojne mirovine. Plaće bi bile veće. Posla bi bilo za sve koji doista žele raditi. Majke bi si mogle priuštiti da kod kuće s djecom, ako žele, ostanu i dulje od tri godine... A ništa od toga neće se dogoditi već sutra, čak i ako uđemo u Uniju. Dogodit će se tek kada hrvatsko gospodarstvo bude jače, fleksibilnije, bogatije... Dakle, kada država bude jeftinija i efikasnija, proizvodnja isplativija, radna snaga stručnija, pravna sigurnost veća...