ZAGREB, 3. travnja – U sve četiri dosad otpečaćene optužnice sadržaj je identičan. Slijed koji je tužiteljica primijenila u pisanju tih optužnica vrlo je jednostavan. U 15. točki optužnice, naslovljenoj s »Udruženi zločinački pothvat«, ona kaže: »Počevši od 18. studenog 1991. godine ili prije, pa do približno travnja 1994. i nakon toga, više osoba osnovalo je i sudjelovalo u udruženom zločinačkom pothvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike BiH za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni, te pripajanja tih teritorija kao dijela "velike Hrvatske"«.

Tko su bile te osobe? U 16. točki optužnici tužiteljica navodi: »Brojne osobe sudjelovale su u tom udruženom zločinačkom pothvatu. Svaki je sudionik svojim činjenjem, nečinjenjem, postupcima ili ponašanjem bitno pridonio provođenju tog pothvata i ostvarenju njegova cilja«. Za tužiteljicu, te su osobe »Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić i Miljenko Petković, razni drugi dužnosnici i članovi Vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim razinama, razni čelnici i članovi HDZ-a i HDZ-a BiH na svim razinama, razni pripadnici oružanih snaga HB/HVO-a, specijalnih jedinica, vojne i civilne policije, sigurnosnih i obavještajnih službi, paravojnih formacija, te druge osobe«.

Koje su povijesne okolnosti prethodile poduzimanju »zločinačkog pothvata«?

Kako je počelo udruživanje »u zločinački pothvat«? Tužiteljica Carla del Ponte smatra, u 20. točci optužnice, da je sve počelo onda kad je HDZ u Hrvatskoj organizirao svoj ogranak u BiH. »U drugoj polovini 1991. godine ekstremni nacionalistički elementi HDZ BiH pod vodstvom Mate Bobana, Darija Kordića i drugih, uz podršku Franje Tuđmana i Gojka Šuška, preuzeli su efektivnu kontrolu nad tom strankom. Dana 18. studenog 1991. ekstremni nacionalistički elementi HDZ BiH pod vodstvom Bobana i Kordića proglasili su postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne kao odvojene političke, kulturne, gospodarske i teritorijalne cjeline na teritoriju BiH. Dana 28. kolovoza 1993. HZ HB proglasila se HR HB. Ni Republika BiH, ni međunarodna zajednica nikad nisu priznale HB kao državu«, stoji u optužnici.

Tužiteljica tvrdi da su Tuđman, Boban i ostali vodili dvoličnu politiku prema BiH. Na jednoj strani čelnici i razni drugi članovi »udruženog zločinačkog pothvata« često su u javnosti tvrdili da podržavaju vladu BiH i nezavisnu BiH. »Na drugoj strani, manje javno ali konkretnije«, tvrdi Carla del Ponte, »čelnici i drugi članovi pothvata radili su na ostvarenju svog cilja, velike Hrvatske unutar opsega Hrvatske banovine. Na sličan su način Tuđman i drugi dužnosnici iz Hrvatske ponekad nastojali distancirati se, barem u javnosti, od vlasti Herceg-Bosne i HVO-a, dok su istovremeno s njima uglavnom blisko surađivali iza kulisa i prilikom kontakata s međunarodnom zajednicom i medijima«.

»Na jednom sastanku, održanom 27. prosinca 1991. u Zagrebu, Franjo Tuđman je rezimirao cilj udruženog zločinačkog pothvata rekavši: "Vrijeme je da iskoristimo priliku i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica". Na jednom sastanku održanom 17. rujna 1992. Franjo Tuđman ostalim je čelnicima udruženog zločinačkog pothvata, nakon što su prvo razgovarali o Hrvatskoj banovini, rekao da je od "životnog interesa" za hrvatsku državu "osigurati našu poziciju u nacionalnom i teritorijalnom smislu u BiH"«, stoji u 24. točci optužnice.

U nastavku, tužiteljica spominje i 8. travnja 1992. kad »čelnici i članovi udruženog zločinačkog pothvata osnivaju Hrvatsko vijeće obrane kao vrhovno obrambeno tijelo Herceg-Bosne, koje će braniti suverenitet teritorija Hrvatske zajednice HB. Dana 15. svibnja 1992. HVO je proglašen vrhovnim izvršnim i upravnim tijelom HB u kojem su spojene politička, administrativna i vojna vlast«.

Nakon osnivanja HB u studenom 1991., a posebno od svibnja 1992. na dalje, rukovodstvo HB/HVO-a (uključujući optužene i druge predvodnike i članove »udruženog zločinačkog pothvata«) angažiralo se na trajnim i koordiniranim naporima da ostvari dominaciju i kroatizira općine za koje se tvrdilo da predstavljaju dio HB. Pri tome su rasli progon i diskriminacija usmjereni protiv bosansko-muslimanskog stanovništva. HVO je preuzeo kontrolu nad mnogim općinskim organima vlasti i službama, smijenivši ili marginalizirajući lokalne čelnike bosanskih Muslimana. Tijela HB i HVO-a preuzela su kontrolu nad medijima i nametnula hrvatske ideje i propagandu. Uvedeni su hrvatski simboli i valuta.

»U proljeće i početkom ljeta 1992. godine organi vlasti i snage HB/HVO-a, istovremeno s nametanjem svoje kontrole i poduzimanjem gorespomenutih poteza, izvodili su vojne operacije s oružanim snagama vlade BiH, odgovarajući na vojne akcije JNA i bosanskih Srba u Hercegovini i drugdje. Povodom ili nakon odlaska srpskih snaga iz Mostara, snage koje je predvodila HB/HVO uništile su pravoslavnu crkvu u tom gradu«, a Srbi iz Mostara držani su u lošim uvjetima zatočeničkih logora HVO-a.