Nakon što je srušen Milošević, RTV Srbija počela je puštati dokumentarce koji govore o srpskim zločinima u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu. Kod većine gledatelja to je izazvalo šok, jer su živjeli u zabludi da vode pravedan rat "za odbranu serbskih ognjišta". Hrvatska je, sada, u sličnoj fazi. Premda se godinama govori o čerečenju zemljice Bosne između Tuđmana i Miloševića, premda se zna da je Franjo htio uspostaviti granice banovine Hrvatske na štetu Muslimana, većina reagira na to u stilu:"Pusti, bolje o tom ne govorit, još ćemo morat platit ratnu odštetu Bosancima."

Da, ratno je stanje u BiH bilo proglašeno, pa pokažu li se navodi iz optužnice točnima, susjedi će sto deset posto istjerati odštetu od Hrvatske, a to znači od nas — njezinih malih, siromašnih građana, koji ćemo Tuđman-Šušak-Bobanov rat platiti iz svoje bušte. Za one zločeste koji će sad reći da smo zato krivi mi novinari, "jer šta se o tome ima više pisat", kažimo da optužnica koju je teško oboriti počiva na knjizi Janka Bobetka "Sve moje bitke". Genijalci koji tvrde da nismo palili po Bosni, nego je branili od velikosrpskih aspiracija, trebali bi uzeti generalovo "životno djelo" u ruke, da se šokiraju kud je sve naša vojska prolazila, a da cvijeće na nju bacali nisu.

Haaške optužnice koje su Oluju i Herceg Bosnu kvalificirale kao zločinačke pothvate, dramatičnije nego ikad suočavaju nas s pitanjem pune istine o Domovinskom ratu. Na stranu posljedice: bez cijele istine zacijeljeti ne mogu ni ratne rane, ni sama Hrvatska… No daleko od toga da bismo se punoj istini tako skoro mogli nadati, ovog se časa valja pozabaviti prethodnim pitanjem: tko je danas još uopće spreman na punu istinu o tome vremenu? Branitelji? Ratom oštećeni pojedinci i socijalne grupe? Vlast? Parlamentarne stranke? Znanstvene institucije? Mediji? Crkva? Javnost? Susjedi? Europa?

Saborska Deklaracija je poslužila za jednokratnu upotrebu, omogućujući parlamentarno jedinstvo u vrlo delikatnom trenutku demokratizacije. Ništa slično danas nije ni potrebno ni moguće: ni dogovorna ekonomija nije funkcionirala, kamoli će "dogovorna istina". Svrha saborske rasprave o optužnicama stoga je doista vrlo dvojbena… Kao i pravi učinak najnovijeg "Apela za istinu o Domovinskom ratu": svi mogu apelirati, ali vjerodostojnosti ovog Apela neće pomoći što ga je prvi potpisao Aralica, ideolog "humanog preseljenja", te toliki operativci upravo optužene Tuđmanove administracije…

Je li HAZU u stanju sačiniti povijesno, etički, politički i pravno uvjerljiv "memorandum"? Može li čišćenje hrvatskog sjećanja predvoditi Katolička crkva koja se, zahvaljujući Papi i kardinalu Kuhariću, ovoga puta ponašala neusporedivo odgovornije nego u II. svjetskom ratu? Mogu li Fakultet političkih znanosti i Katedra za povijest FF-a okupiti svjetski priznate stručnjake… Bolje da ovog puta svatko odigra vlastitu ulogu, pa makar i kukavički oportuno, nego da se herojski baci na tuđe zadatke… pa da Glas Koncila dijeli pravno-političke savjete, a svjetovna vlast duhovnu utjehu…