Carla del Ponte objavila je posljednji svezak svoje »sage o Hrvatskoj« i dolaskom hrvatske šestorke u Haag izgleda zadjenula pero za džep. Otpečaćivanjem najtežih od svih dosadašnjih optužnica jasna je i osnovna autoričina ideja vodilja, te kako je oslikala karakter likova nositelja radnje.

Nakon što je u optužnicama protiv generala Čermaka i Markača prvi put spomenuta kvalifikacija »zločinački pothvat na čelu s Franjom Tuđmanom«, a što je ponovljeno u posljednjoj haškoj pošiljci koja se odnosi na BiH, jasno je da će glavna tužiteljica temelje kriminalizacije Domovinskog rata odnosno njegovog vrhunca, akcije Oluja iz 1995. godine, graditi na 1991. godini. Tada je naime svoje postojanje obznanila Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna, koja je potom prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Uspije li Carla del Ponte dokazati kako je trio sada pokojnih političara, Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban želio već 1991. godine od Bošnjaka etnički očistiti i pripojiti Hrvatskoj općine u kojima su Hrvati bili u većini, bit će to njezin »coup de grace« da se slični »zločinački pothvat« ponovio i četiri godine kasnije, ovoga puta na hrvatskim Srbima. Jer, zločinački um uvijek ostaje zločinački, on se ne mijenja i njemu je kriminal najteže vrste imanentan.

Tako je nacija koju su njezini lideri još do jučer uvjeravali kako se u »obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini«, štoviše da je u njemu sve dozvoljeno, još jednom lupila glavom o zid na kojem sada piše: »Jesmo li bili žrtve ili agresori?« U kolektivnom trežnjenju najmanje će nam pomoći, a osumnjičenicima u sve brojnijoj hrvatskoj haškoj dijaspori još manje, nebuloze poput onih Branimira Glavaša kako su Markač i Čermak žrtve Račanove vlasti. Također, nikakve koristi nema dokazivati kako je Franjo Tuđman bio pobornik jedinstvene BiH, jer je Hrvate u njoj pozvao da na referendumu glasaju za njezinu samostalnost, kao što to čini ovih dana premijer Sanader. Optužbe su teške, jer postojala je »država u državi«, koja je imala svog predsjednika, svoju vladu, ministre, vojsku, policiju i financije, bila vezana na centralu u Zagrebu bez koje ne bi opstala, baš kao ni uzor po kojem je nastala, Republika Srpska bez Beograda.

Da su zločini s hrvatske strane postojali, kao i koncentracijski logori i još mnogo toga lošega, ne može se poricati, kao niti negirati da su Bošnjaci najveće žrtve rata u BiH. No iako su Ahmići i Dretelji hrvatska sramota, oni ipak nisu Srebrenica niti sustavno ubijanje Sarajeva. Hrvati nisu učinili BiH isto ono što su to radili Srbi, a u prilog tome ide i nacionalni sastav zatvora u Scheveningenu u kojem je daleko najviše bosanskih Srba, zatim Hrvata i najmanje Bošnjaka. Upravo ta činjenica da su svi činili zločine, ali da svi nisu i ne mogu biti za njih jednako odgovorni, može biti ona uporišna točka na kojoj se može dokazivati da Tuđman ipak nije kriv kao Milošević, pa niti Hrvatska ne može biti Srbija.