Nije nacionalni interes pobijati optužnice, nego priznati istinu. Braniti se trebaju optuženici – Hrvatska treba istražiti. Bit će jalov posao pretvori li se zemlja u kolektivnog odvjetnika šestorice optuženika, odbijajući unaprijed ovu priliku da ozbiljno, iskreno i etično preispita što se to dogodilo 1993. između Zagreba, Vareša, Ljubuškog i Dretelja. Kolektivni osjećaj da istina o prošlome ratu ni izdaleka nije izrečena, sada može biti pobijeđen – hoće se samo zrelosti da se iskoristi ta prilika iz Haaga, pa što košta da košta. Ali – nismo zreli, zar ne? Ne želimo znati istinu. Znamo osuđivati Busha i njegov Guantanamo. Ali Dretelj... E, Dretelj je nacionalni interes.

Jer, prve reakcije većine na haške optužnice za BiH samo nastavljaju ovdašnju staru histeriju: i s nečastivim za nacionalni interes! »Nema toga koji će mijenjati istinu o Domovinskom ratu!«, grmi Sanader. Ali već ju je, gospodine Sanaderu, promijenio ćato Haškoga suda, zatefterivši i ovu »sitnicu« iz optužnice protiv Praljka: »Snajperisti snaga Herceg-Bosne/HVO-a ubijali su i ranjavali (u Mostaru, op.a.) vatrogasce koji su bili na intervencijama, žene koje su prale veš, članove obitelji koji su išli po vodu i malu djecu koja su se usudila izaći napolje«. Nema »istine o Domovinskom ratu« koja može opravdati takvu bestijalnost. Ili je i to dio istine koju Sanader ne dopušta mijenjati?

Može se razumjeti da država želi izbjeći plaćanje ratne odštete i optužbe povjesničara da su njezini stvaratelji zločin u drugoj državi smatrali sastavnim dijelom naše budućnosti. Ali tu želju ne smijemo poistovjećivati s nužnošću spoznaje da je golema, premoćna većina ljudi ove zemlje, činom ili propustom, jednom pristajala na to da snajperisti u njihovo ime ubijaju djecu po Mostaru.