U političkom smislu, sasvim je svejedno jesu li se organizatori u Dublinu uistinu posvađali u tolikoj mjeri da će planirani koncert kultne rock skupine U2 na dan velikog europskog ujedinjenja biti nemoguć. Ako se koncert ne održi, bit će to prava šteta, no, u svakom slučaju, 1. svibnja će na velikoj svečanosti u Dublinu Europska unija ostvariti najveći pothvat u svojoj povijesti – proširit će se na deset zemalja, uglavnom onih iz bivšeg komunističkog lagera.

Deset kandidatskih zemalja, posebice onih tranzicijskih, prošlo je težak put reformi, napornih i složenih pregovora s Europskom komisijom. Nova velika europska obitelj bit će izazov za sve, ali i za samu Europsku uniju. Ubuduće, bit će potrebno efikasno funkcionirati s čak 25 članica. Onaj stari dio Europe je imao i svojih strahova. Među ostalim, i onaj o velikim troškovima financiranja novih siromašnih članica. Na kraju se ipak zaključilo kako će troškovi ujedinjene Europe biti manji od troškova podijeljene Europe. Mnoge od tranzicijskih zemalja europskoga istoka bili su teški pregovarači i za iskusne birokrate u Bruxellesu. Pregovaralo se teško i naporno zbog toga što su se političari kod kuće često prikazivali kao čuvari nacionalnih interesa, pa onda sami sebe lišili bilo kakva prostora za manevar. Tako se onda uvijek događa da ih nakon postignutog kompromisa kod kuće čeka dodatno objašnjavanje jer su se s vlastitim biračima previše »zaigrali«.

No, na kraju do kompromisa ipak dođe. Na pragu tog kompromisa je i velika zemlja, nova članica EU-a, Poljska. Nakon što je na kraju talijanskog predsjedavanja, zajedno sa Španjolskom, onemogućila donošenje europskoga ustava jer nije bila zadovoljna statusom i utjecajem unutar Unije (raspodjela glasova na razini Vijeća ministara), na pragu je ipak kompromis. Poljska će na kraju, kako sada stvari stoje, načelo dvostruke većine ipak prihvatiti, a zaboraviti na Ugovor iz Nice. Cinici će, naravno, odmah ustvrditi kako je Poljska postala kooperativnija onoga trenutka kada su objavljeni rezultati španjolskih parlamentarnih izbora. Napokon, kooperativnija je postala i sama Španjolska. Zbog istog razloga.

Poljska je, dakle, spremna na kompromis i u osnovi napustiti raniju devizu koja se svodila na parolu »Nica ili smrt«. Borci za nacionalne interese u zemlji to su odmah proglasili nacionalnom izdajom. I to bez obzira na to što se vrlo brzo izračunalo kako je postotak poljskog utjecaja unutar Unije u oba scenarija, po kriterijima iz Nice ili po načelu dvostruke većine, isti – osam posto.

Vraćanje za pregovarački stol važno je za Europsku uniju zbog onoga što je najveća vrijednost te integracije – mogućnost dogovaranja i stalne proizvodnje kompromisa. Kompromis se često pokazao kao težak alat ako odluku treba donijeti brzo i efikasno je provesti, no također je spasio mnoge dodatne podjele. Iako će se većina odluka u EU donositi kvalificiranom većinom, već je dosadašnja praksa pokazala (velik broj odluka u EU već se sada donosi kvalificiranom većinom) da se najmanji broj odluka donese preglasavanjem, njih samo 15 posto. O ostalih 85 posto postigne se dogovor.

Tranzicijske zemlje čiji su građani dugo vremena živjeli u totalitarizmu, a posebice one koje još k tome nisu imale nikakve tradicije samostalne demokratske države u svojoj povijesti, poput recimo Hrvatske, u vrlo su kratkom roku, zbog »nemilosrdnog« integracijskog ritma, bile prisiljene nabrzinu odrasti i postati zrele demokracije s obećavajućim ekonomskim projekcijama. Takvo »prisilno« brzo odrastanje neizbježno stvara i anomalije. Zato se, na primjer, praktički do jučer tvrdilo kako onaj koji se brani ne može počiniti zločin, a skrivanje zločina čak je u nekim slučajevima proglašeno nacionalnim interesom.

Zrelost i europska ozbiljnost jedina su jamstva hrvatskoga uspjeha u Europi, a te osobine Vlada mora pokazati i na drugim područjima, poput pregovora o gospodarenju morem ili, pak, o Protokolu 7, bez obzira na opozicijske politikantske poteze, svedene pod brigu o nacionalnim interesima. Tako, primjerice, HSS-ova šeprtljava i neodgovorna komešanja oko Protokola 7 nije proizvela ništa drugo nego dodatna pitanja Europske komisije u Upitniku.

Poljska je tako na pragu velikoga kompromisa koji će je u lipnju, kada se bude opet odlučivalo o europskom ustavu, sjesti za zajednički stol i s družbom velikoga kompromisa pokušati dogovoriti prvi europski ustav. Volju za kompromisom, a prije toga i tvrdoglavost, kako to obično biva, svi će protumačiti drukčije. Poljski će pregovarači ustvrditi da se »vetiranje« isplatilo jer je prijetnja vetom skrenula pozornost na problem i vlastitu važnost te je ojačala vjerodostojnost zemlje u EU. Drugi će, pak, ustvrditi, i to ne samo oni u Bruxellesu, da je zbog tvrdoglavosti stradala upravo vjerodostojnost.