Tko se još sjeća policajaca koji su danonoćno na Markovom trgu protestirali dijelom zbog otkaza koje su dobili kao tehnološki višak, a dijelom kako bi tadašnju Račanovu vlast ocrnili kao nenarodnu, nedovoljno hrvatsku, jer otpušta sudionike Domovinskog rata. Jedan od demonstranata tada je gađao premijera jajima, pa su, nimalo nježno, intervenirali i njihovi bivši kolege. Još su manje milosti »specijalci« imali kada su pendrečili gladne radnike sisačke Željezare koji su krenuli na Zagreb izboriti svoja socijalna prava.

Hoće li danas Sanader nešto naučiti iz grešaka svog prethodnika, kada mu, zbog najave ukidanja beneficiranog radnog staža, policajci prijete najvećim do sada socijalnim nemirom u njegovom dosadašnjem mandatu? Jer, Račana su na vlast 3. siječnja dobrim dijelom doveli upravo sindikati, bolje rečeno radnici, koji su mislili kako je njegova predizborna poruka »Bolji život svima, ne samo njima« upućena upravo njima. Prevarili su se. Socijalni pakt koji je Račan sklopio sa sindikatima ubrzo je razvrgnut, a socijaldemokrati su nimalo socijaldemokratski rezali radnička prava štiteći prije svega interese poslodavaca. Prvomajske fešte u Maksimirskoj šumi gdje su do tada Račan i drugovi dobivali pljesak, postali su zabran u kojem za njih više nije bilo tanjura toplog graha, već samo zvižduka pa su ih zaobilazili u širokom luku. I dok je premijer govorio kako su iza nas vremena »oskudice i stezanja remena«, dok nas je uvjeravao kako »živimo bolje nego ikada«, a nezadovoljni smo jer smo pohlepni, umjesto »boljeg života« koji je obećavao dobio je ispod svog prozora radničke transparente na kojima je pisalo: »Zašto ste nam lagali?« Tako je Račan, koji je na Markov trg 2000. doletio dobrim dijelom i na sindikalnim krilima, u izbornu 2003. ušao otvorenog fronta s nekadašnjim saveznicima zbog najavljenih izmjena Zakona o radu, a ispitivanja javnog mnijenja pokazivala su kako isti broj ljudi smatra da »Hrvatska ide u krivom smjeru«, kao i u listopadu 1999.

Sanaderov brod još uvijek nije na udaru socijalnih nemira, što ne znači da sutra neće biti. »Koalicijski« umirovljenici navijestili su da će biti na njegovoj strani sve dok poštuje sporazum, odnosno dok god budu dobivali što im je obećano. Čelnici šest sindikalnih središnjica jučer su mu najavili da su nezadovoljni dosadašnjom razinom socijalnog dijaloga, a posebno komunikacijom s ministrom gospodarstva Brankom Vukelićem koji se nije pojavio niti na jednom sastanku Gospodarsko-socijalnog vijeća. Nije niti čudno što ga zovu »nevidljivim ministrom«. Sanader im je obećao sastanke jednom mjesečno, no nije propustio spomenuti svoje »vanjskopolitičke uspjehe«. Očigledno, kao i na unutarstranačkom, domaćem političkom i gospodarskom planu Sanader i na socijalnom igra na kartu dobivanja pozitivnog avisa. No, je li mu jedan jaki adut dovoljan da zadrži sadašnji krhki mir napadnut sa svih strana?

I dok njegova desna ruka Andrija Hebrang vodi specijalni rat ne samo protiv ravnatelja bolnica, liječnika i novinara, već i protiv cijele nacije, što pokazuje slučaj špijuniranja HT-a, policajci prijete masovnim izlaskom na ulice, a ostali sindikati čekaju samo pravi razlog za to. Jer, primjerice, ukoliko zbog »usklađivanja s EU standardima« ministar Primorac odreže kolač prosvjetarima, fitilj na buretu baruta socijalnih nemira bit će debelo zapaljen. A tada će Sanaderu preostati samo dva izbora: ili postati nevidljiv poput svog ministra Vukelića ili završiti kao Račan.