Ispraćaj u Haag, šutnjom establishmenta, šestorice bivših vojnih i političkih dužnosnika Herceg-Bosne ogolio je dvoličnost aktualne hrvatske "domovinske" politike. Službeni Zagreb distancirano je, poput neutralnog promatrača, s malih ekrana odgledao ukrcavanje "haaškog konvoja" na Plesu, ne želeći da ga međunarodni arbitri dovedu u blisku vezu s inkriminiranima. HVO časnici i hercegbosanski prvaci nisu potaknuli "pokret otpora", niti homogenizirali čvršći obrambeni zdrug. Vesna Škare-Ožbolt, izvedena na brisani prostor javnosti pred kojom su se pozvaniji lukavo skrili, pravdala je izostanak "političke pratnje i solidarnosti" tvrdnjom kako "nije bilo potrebe da netko iz Vlade bude na aerodromu prilikom odlaska zato što smo dali jamstva i očekujemo da ona budu dovoljna za njihovu obranu sa slobode". Time je Praljkov, Prlićev, Petkovićev ... "let iznad kukavičjeg gnijezda" sveden na formalan tretman, kao da je stav baštinika optužene Tuđmanove politike(HDZ-a) usuglašen s tezom HNS-ove čelnice Vesne Pusić kako se "radi o časnicima strane vojske te se Hrvatska u taj slučaj ne bi trebala dalje upletati". Dakako da takva teza ne stoji, jer osim što su hrvatski državljani, notorno je i da su bili "na vezi" sa Zagrebom i provodili manje ili više dosljedno tadašnju hrvatsku politiku u BiH.

Ma koliko u svijesti prosječnog Hrvata serija optužnica s potpisom Carle del Ponte izazivala frustracije zbog činjenice da je na narod koji se branio, s ambicijom da štiti svoje a ne otima tuđe, pala ružna sjena (individualnih) ratnih zločina, s istinom se napokon treba suočiti. Istina je da je Hrvatska vodila obrambeni rat na svome državnom teritoriju, ali i da je u jednom razdoblju njezin državni vrh zagovarao pogrešnu i agresivnu politiku u BiH, i da u ratu na prostorima rastrojene ex Jugoslavije nije bilo nevinih.

Ovdje se ne radi o tome da se pokuša izjednačiti krivnju agresora i žrtve, jer su i Hrvatska i BiH nesporno su bile žrtve poimahnitalog velikosrpstva, utemeljenog znatno prije početka rata Memorandumom SANU. No, na balvanizaciju Hrvatske i stvaranje paradržavne "republike srpske krajine" Hrvatska nikad nije trebala odgovoriti promašenim pandanom "hrvatskom republikom Hercegbosnom". A jest. I ta entitetska "država u državi" sustavno je sponzorirana, materijalno i politički, iz Hrvatske, pa su po logici stvari i njezini tzv. dužnosnici de facto bili tek Tuđmanovi namjesnici u susjednoj državi. Sanaderove opaske o Tuđmanovu apelu Hrvatima da glasuju za suverenu BiH kao krunskom dokazu poglavarova zagovora nedjeljivosti Bosne, malo koga nakon svega mogu impresionirati. Pogotovo one u Haagu koji se u formulaciji optužnica u zadnjem "buketu" koriste citatom prvog hrvatskog predsjednika: "Vrijeme je da sada iskoristimo prigodu i okupimo hrvatski narod unutar najširih mogućih granica"...

Domovinski rat stavljati u kontekst "zločinačkog pothvata" koji je ciljan na etničko čišćenje i teritorijalno proširenje na susjednu BiH, za većinsku je Hrvatsku neprihvatljivo: onu Hrvatsku koja je dragovoljno branila svoj dom, obitelj, slobodu, poštujući isto pravo drugih naroda, onu koja nema s ideološkim nacionalizmom ništa zajedničkog, koja se ne da identificirati sa stranačkom vojskom. Ergo, Hrvatska je danas na velikoj kušnji iz koje ne može izići bez ožiljaka jer se više od desetljeća tetošio jedan apsolutno štetan model ponašanja. Tek sada, kada optužnice sustižu jedna drugu, čak i inkriminirani general Praljak drži kako je "vrijeme da Hrvatska počne procesuirati ratne zločine". Ne tako davno u HDZ-u je bilo gotovo nemoguće naći oponente Vukovićevoj tezi o tome kako u obrambenom ratu nije moguće počiniti zločine, što će reći da Hrvati po definiciji ne mogu biti zločinci iako su za sobom ostavljali krvave tragove. Posljedice podržavanja takvog eksluziviteta su današnje "haaške isporuke". Da je hrvatski državi vrh imao političke volje i smjelosti obračunati se s vlastitim zločinima na domaćim sudovima, umjesto što je i notorne ratne zločine preimenovao u ubojstva zbog koristoljublja, ta bi neugodna stranica naše recentne prošlosti već bila zaklopljena.

Hvidra ovih dana preko medija poziva sve zainteresirane za odlazak na Bleiburg kako bi se poklonili žrtvama križnoga puta. Nikada, međutim, pripadnici Hvidre ili ma koje udruge proistekle iz Domovinskog rata nisu pozvali svoje članove da u prigodi kakve antifašističke obljetnice odaju počast žrtvama fašizma i nacizma. Koje tekovine, dakle, hrvatski branitelji baštine i zbog čega? Zar je antifašizam, na kojemu počiva cijeli demokratski svijet, Hrvatskoj na sramotu, osim kad je za potrebe paradiranja pred međunarodnom zajednicom?