Neprekinuti rast inozemnog duga, visoka unutarnja zaduženost, kronični deficit trgovinske i u tome poglavito robne bilance, deficit državnog proračuna, te ponovne pojave nelikvidnosti otvaraju brojna pitanja o stabilnosti financijskog sustava zemlje. Naravno, u kontekstu tih pitanja locira se onda i tečaj kune koji, očito, pokazuje već duže vremena precijenjenu vrijednost na deviznom tržištu, ali još više i u efektivnim vrijednostima, budući da njegov rast uporno zaostaje za rastom cijena na domaćem tržištu.

Pogled na deviznu poziciju našeg financijskog sustava, prema kojoj mjerimo naša potraživanja i dugovanja u odnosima prema inozemstvu, pokazuje kako dugi niz godina potraživanja znatno premašuju dugovanja: mjereno na prosinac 1999. godine, neto potraživanja su u prosincu 2003. veća za 80 posto. Struktura tih neto deviznih pozicija otkriva da njezin stožer čine devizne pričuve HNB-a i poslovnih banaka. Naime, središnja banka ima potraživanja u inozemstvu u vrijednosti od pedeset milijardi kuna, a poslovne banke oko trideset pet milijardi. Ta okolnost pridonosi visokoj ocjeni vanjske solventnosti Hrvatske i omogućuje joj relativno lagan i jeftiniji pristup svjetskom kapitalu.

Ako, međutim, toj deviznoj pozitivi priključimo otplate dugova, situacija razumljivo nije više tako sjajna. Međutim, prateći od 1999. jedan takav račun per saldo pokazuje također pozitivnu vrijednost: u 2000. godini za 8,2 mlr. kuna, u 2001. godini 27,3 mlr. kuna, u 2002. godini 13,3 mlr. kuna i u 2003. godini 16 mlr. kuna. Isključimo li 2001. godinu kao atipičnu zbog učinka eurizacije, slijedi kako inozemna likvidnost u konačnici ostaje u rastu i kako je uz to relativno visoka. Naravno, da bismo imali što sigurnije odgovore o našoj vanjskoj likvidnosti, valja analizirati trošenje i izvore deviznih sredstava na razini zemlje.

Neprijeporno, najveći je potrošač deviza u Hrvatskoj uvoz, i to njegov robni dio, koji je u izrazitom deficitu prema robnom izvozu, dok su uslužni izvozno-uvozni prihodi pozitivni, ali ne u tolikom opsegu da pokriju robni deficit, što u konačnici robno-uslužnu bilancu čini negativnom. U 2003. godini deficit je trgovinske bilance iznosio 1,8 mlr. USA $, odnosno oko 11,4 mlr. kuna. Veliki potrošač deviza postao je i javni sektor upravo zbog investicija u infrastrukturu i stanogradnju. Najveći pak opskrbljivač sustava su stanovništvo i država u proteklim godinama, što je uvjetovano deviznim priljevima iz inozemstva temeljenima na doznakama i prihodima iz turizma s jedne strane, te prodaji državnog portfelja inozemnim ulagačima s druge strane.

U budućnosti je moguće stoga očekivati daljnji rast prihoda od usluga, ali isto tako pad prihoda od prodaje državnog portfelja, što ipak ne bi trebalo bitno pogoršati deviznu poziciju nacionalnog financijskog sustava. To opet znači kako je moguće i ubuduće očekivati njegovu relativno zadovoljavajuću stabilnost. Odnos pak deviznog sustava u usporedbi s kunskim sustavom govori o velikoj dolarizaciji domaćeg financijskog sustava, budući da devizna neto aktiva premašuje vrijednost novčane mase. No i tu dolazi u posljednje dvije godine do stanovitog uravnoteženja, što je posljedica rastućeg deficita u poslovanju s inozemstvom.

Međutim, kunski sustav u svojoj vlastitoj strukturi već u protekle dvije godine povećava unutarnji dug, da bi negdje od jeseni 2003., kada dolazi do pada gospodarske aktivnosti, počeo naglo ulaziti u nelikvidnost. Te okolnosti se ne uočavaju s dužnom ozbiljnošću premda se u potpunosti ponavljaju uzročnosti i okolnosti koje su dovele i do goleme (globalna) nelikvidnosti tijekom druge polovice devedesetih godina i kulminirale bankovnom krizom. I danas, kao i tada, nelikvidnost penetrira iz stanja velike insolventnosti, samo što je za razliku od tada, kada je ona izazvana devalvacijom i kreditnom restrikcijom kombinirano, ulogu incijatora (kreditni lom) igra kunska restrikcija provedena preko instrumenta novčane pričuve.

I danas kao i tada kuna aprecira (danas ispod 7,5 eura, onda ispod razine 4,444 njemačke marke). U okviru teme nacionalnog financijskog sustava postavlja se aktualno pitanje: može li financijski sustav države održati stabilnost, odnosno što napraviti da se to i ostvari? Iskustva iz razdoblja nelikvidnosti tijekom druge polovice devedesetih godina nas uče kako eskalaciju nelikvidnosnih računa treba svim sredstvima onemogućiti. To je moguće napraviti izravnom novčanom injekcijom javnom sektoru i, nakon toga, primjenom stečajnog zakona na mjestima insolventnosti. Ako se to ne napravi, treba očekivati reprizu 1999.