Ovo je sramota, to su barbari, vandali vam rade tako. Oni koji su plaćeni i ratuju po ratnom plijenu! – urlik bijesnoga generala Ante Gotovine, s dosada nepoznatog VHS zapisa 6. kolovoza 1995. godine u tek oslobođenom Kninu, pred najvišim vojnim dužnosnicima HV-a i HVO-a, ponovo je pobudio nadu da će i Carla del Ponte shvatiti kako se radi o heroju, a ne zločincu.

No ono što je iz našeg rakursa neprijeporno, možda je za hašku gospodaricu potpuno nebitno. Prije svega, kako to da se kaseta pojavljuje tek sada, gotovo 10 godina nakon inkriminiranih zbivanja za koje se tereti general Gotovina i zbog kojih je u bijegu? Izvjesno, tog dana u Kninu skup najviših časnika mogla je snimiti samo djelatna vojna osoba, pa je vrpca na koncu mogla završiti jedino u nekom od najpovjerljivijih odjela MORH-a. Naravno, ukoliko su otklonjene sve sumnje oko autentičnosti snimke, odnosno da se ne radi o autorskoj školi koja je svojedobno potpisala famozni uradak o generalu Špegelju. Ali, zašto bi Ministarstvo obrane krilo potencijalni dokaz koji ide u prilog generalu Gotovini sve ove godine i od tužitelja (teško je povjerovati kako će ovaj zapis iznenaditi Carlu del Ponte) i branitelja, koji tvrde da su znali i za ovu i neke druge zapise koji mu idu u prilog i koji su također nestali? I što to može i kako nestati iz MORH-a, slučajno ili namjerno?

Gotovinina na filmskoj traci zabilježena eksplozija pred najvišim vojnim činovima čije su glave pognute od srama, a pogledi u strahu bježe u stranu, svjedoči o tome da je na terenu on bio glavni autoritet. To nikada nije ni bilo sporno, jer su upravo sve iznimno teške i krvave pripremne akcije od presudne važnosti za uspješnost Oluje njemu povjerene, kao i samo oslobađanje Knina, te munjeviti prodor sve do nadomak Banje Luke. Iako su njegove riječi o vandalima i barbarima izravno priznanje o počinjenim zločinima, njegovo emotivno stanje svjedoči kako ih on osobno nije zapovjedio. U suprotnom, sasvim sigurno ne bi tako reagirao – ako već ne bi slavio, makar bi šutio.

Gotovina je jedan od onih generala koji su nastali po Napoleonovoj formuli kako svaki redov nosi maršalsku palicu u svojoj torbi i koji zna što razlikuje vojsku od rulje. Njegov bijes razumljiv je ne samo zbog kaosa koji je najopasniji u ratu koji još nije završen i može promijeniti njegov ishod, već i stoga što ubojstva nenaoružanih staraca, palež i pljačka bacaju ljagu i na njegovu vojnu pobjedu. Umjesto da se o njegovoj ratnoj strategiji i taktici raspravlja na prestižnim vojnim akademijama, past će u zaborav. Umjesto da se o njemu govori kao o vojskovođi, svijetu će u pameti ostati njegova slika s potjernice.

I zašto su onda »nestajali« pojedini dokazi koji, kao ovaj, Gotovini idu u prilog? Zašto državni vrh nije poslušao generala i »vandale i barbare« iz svih hrvatskih Varivoda izveo pred sud i procesuirao? Zašto je politički Zagreb nojevski zabio glavu u pijesak i uvjeravao naciju kako se u »obrambenom ratu ne mogu počiniti zločini«, odnosno da je u njemu sve dopušteno? Zašto je od Blaškića do »šestorke« pognute glave isporučivao hrvatske generale Haagu? Zato što su neke nedodirljive glave, osim o vojnoj pobjedi, zaista snivale o etnički čistim teritorijima nakon završetka rata?

Stoga i nakon filma o »dobrom generalu Gotovini« nema mjesta pasijanskoj euforiji. Na potezu je Carla del Ponte koja će nam uskoro reći ima li za sve nas nade ili će na kraju balade od svega ostati tek »seks, laži i videovrpce«.