Priznavši da Ministarstvo obrane »nikada nije zaprimilo niti evidentiralo u Vojnom arhivu videosnimku sastanka generala Ante Gotovine s vojnim zapovjednicima nakon oslobođenja Knina« aktualni ministar Berislav Rončević izravno je za njezin nestanak optužio svog mnogo poznatijeg i slavnijeg prethodnika Gojka Šuška. Ako su »za svako nezakonito postupanje s vojnim arhivskim materijalima, što podrazumijeva zadržavanje u privatnom posjedu i neovlašteno objavljivanje, odgovorni pojedinci koji se ne pridržavaju propisa o arhivskoj građi«, kao što stoji u priopćenju Rončevićevog MORH-a, onda je pokojni Šušak, prvi na listi osumnjičenih.

Jer, ako 1995. godine nestane kaseta na kojoj je snimljen skup najviših vojnih dužnosnika HV-a i HVO-a dok je još u tijeku oslobodilačka akcija »Oluja«, a nitko za to ne zna, niti se pita gdje je, a kamoli pokrene istragu, onda se s pravom može postaviti pitanje tko je za to najodgovorniji, tko je u to presudno doba ugrožavao nacionalnu sigurnost? Je li moguće da tek tako »ispari« snimka na kojoj ratni zapovjednici govore o operacijama koje su još uvijek u tijeku, koja otkriva naše slabosti, zapis koji bi trebao nositi sve oznake tajnosti, kako bi bio zaštićen od svih, prije svega onog kojemu bi bio najdragocjeniji – neprijatelja? Hoće li i sada Ivić Pašalić drečati kako se radi o veleizdaji, kao što je prozivao Sanadera i aktualnu vlast kada su izručivali Markača i Čermaka Haagu, sada kada je u pitanju koža njegovog mentora? Ili, možda čak i njegova koji je tada, kao siva eminencija, imao impozantnu moć u Predsjedničkim dvorima a time i u tajnim službama.

Svojim izjavama u slučaju Gotovinine videovrpce nisu se proslavili niti Ivo Sanader, a kamoli njegova šefica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt. Sanader diže ruke od svega i govori da je o svemu doznao iz medija, dok ministrica daje naslutiti kako netko vodi specijalni rat protiv Hrvatske, jer se, eto, već četvrti put pojavljuje »nešto« o Gotovini kada je Haški sud u inicijativi. Može li i treba li Sanader narediti istragu oko »zagubljene« kasete, odnosno mora li formirati saborsko povjerenstvo koje će ispitati kako su nestajale i nestaju li i danas tako olako državne i vojne tajne od neprocjenjive važnosti, a da se 10 godina nitko ne zapita gdje su? Imaju li to pravo doznati i hrvatski porezni obveznici koji su iz svog džepa podosta toga platili MORH-u, pa tako i famoznu vrpcu?

I dok se igrokaz oko opetovanog pojavljivanja duha Ante Gotovine u Hrvatskoj nastavlja, dok je aktualna vlast potpuno izgubljena a ministar obrane umjesto da pokuša saznati kako se sve zbilo dijeli nogometne dresove u Afganistanu, najbliži istini je Damir Kajin kada kaže »kako je čuvanje kasete bilo motivirano time da se poštede ljudi iz politike«, dodajući kako se »protivi da se zbog zaštite političara žrtvuju vojnici«. A svijest o tome da su generali žrtvovani zbog političara polako, mukotrpno i bolno, prodire u svijest i onih koji do jučer za to nisu htjeli ni čuti. Vidjevši što im se sprema, bespogovoran odlazak u Haag i »cjedilo«, što je doživio general Ademi koji je prisiljen prodati stan kupljen na kredit kako bi mogao platiti troškove obrane pred Međunarodnim sudom, živi su osumnjičenici, prije svih Gotovina, odlučili prestati štititi mrtve, koje smatraju krivcima za nevolje u kojima su se našli. Padom zakona šutnje i vjerojatnim objelodanjivanjem novih »bunkeriranih« dokaza Hrvatska danas pomalo sliči, kada smo već kod filmova, na »Društvo mrtvih pjesnika«.